Foto: Pixabay

Jednog sam dana morao otići u Rim jer sam prihvatio poziv jedne tamošnje molitvene zajednice. Zamolio sam Nunziju da pođe sa mnom. Trebalo nam je oko četiri sata kako bismo stigli tamo automobilom. Taj put iz Foggie u Rim bio je jedan od najtežih koje sam doživio u životu s Nunzijom. Ne znam točno reći zašto … možda zato što smo bili sami u automobilu i što smo mogli u potpunosti izraziti svoja međusobna razočaranja. Svađali smo se i to je bilo vrlo, vrlo bolno za nas!

Nunzia je započela rekavši da, ako se nastavim i dalje oslanjati samo na Božju providnost po pitanju financija, u tom slučaju nisam dobar otac, jer djeca rastu kao i njihove potrebe. A ja sam joj vrlo neljubazno odgovorio da s takvim stavom otkriva koliko je zapravo slaba njezina vjera.

Možete li zamisliti koliko je Isus morao trpjeti dok smo ga iskorištavali kao oružje kojim smo se međusobno ranjavali?

Sram me je priznati da smo bili vrlo okrutni jedno prema drugome, a najgore je bilo što smo se svojim argumentima međusobno optuživali da nismo vjerni Isusu i da ga ne ljubimo. Možete li zamisliti koliko je Isus morao trpjeti dok smo ga iskorištavali kao oružje kojim smo se međusobno ranjavali?

Propovijedati…, a eto me, potišten zbog onog što se dogodilo na putu!

Kad smo stigli u Rim, ostatak smo dana proveli radeći ono što smo planirali, a navečer smo sudjelovali na molitvenom susretu gdje sam bio pozvan propovijedati. Propovijedati…, a eto me, potišten zbog onog što se dogodilo na putu! Bio sam također ljut na Gospodina i sjećam se kako sam neprestano u sebi ponavljao: „Zašto si to dopustio? Zašto si dopustio da povedem Nunziju? Molim te, neka me tvoj Sveti Duh promijeni i osposobi da služim svojoj braći i sestrama. Nadaju se da će čuti nešto dobro i korisno od mene, a ja se osjećam tako suho i depresivno.“

put natrag iz Rima u Foggiju bio najbolji koji sam ikada doživio u životu s Nunzijom

Gospodin je pomogao i mogao sam propovijedati, no nagovor koji sam održao nije bio najbolji. Međutim, vrijeme molitve je bilo duboko i snažno, a Gospodin mi je progovarao u srcu. I tako je put natrag iz Rima u Foggiju bio najbolji koji sam ikada doživio u životu s Nunzijom.

rekao sam joj da sam, iako sam uvjeren da je bila u krivu kada je rekla da smo pogriješili s našim načinom života, odmah spreman započeti s traženjem posla

Isprva se činilo kao da se ništa nije promijenilo, no moje je srce bilo drugačije. Počeo sam govoriti iz srca, dijeleći s Nunzijom kako sam uvjeren da bismo trebali živjeti od Božje providnosti. No, rekao sam joj da sam, iako sam uvjeren da je bila u krivu kada je rekla da smo pogriješili s našim načinom života, odmah spreman započeti s traženjem posla. Rekao sam joj: „Ti si najbolji dar koji sam u životu dobio i nikada nisam donio odluku bez tvog odobrenja. Stoga, iako sam siguran da to nije ispravno, prestat ću slijediti ono za što mislim da je Božja volja – živjeti samo od Božje providnosti, i nastavit ću donositi odluke zajedno s tobom. Barem znam da je to Božja volja.“ Neprestano mi se u mislima ponavljala rečenica: Odreci se svog boga kako bi pronašao Boga!

Počeli smo plakati i zajedno moliti, a zatim se opet smijali i plakali. Božja prisutnost je bila tako snažna u našem automobilu te noći i oboje smo bili toliko sretni zbog odluke koju smo zajedno donijeli. Aleluja Gospodinu! Bili smo ispunjeni Bogom.
A Gospodin je tek započeo s nama…

Ulomak iz knjige „Veliča duša moja… Duh Sveti na djelu u mom životu“ autora Orestea Pesarea. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi pročitajte ovdje, a možete ju kupiti ovdje.