Foto: Shutterstock 

Isus je često propovijedao u prispodobama (u pričama) i na taj način svojim slušateljima omogućavao da si u mašti predoče slike onoga o čemu priča i da nakon toga mogu o njima razmišljati. Kad bi svećenici pitali svoje vjernike što su od njihovih dugogodišnjih propovijedi zapamtili i usvojili, shvatili bi da je velika većina vjernika upamtila samo ono što ih je u propovijedi potaknulo da to isto zamišljaju i da o tome kasnije razmišljaju – Josip Lončar u rujanskom izdanju časopisa Book. 

Riječi iz ovog uvodnika podsjetile su me na jedno iskustvo, jednu dobro (srcem) prepričanu prispodobu iz života svetog Franje. Bili smo u Asizu te smo, u sklopu Franjevačkog hoda mladih i proslave Gospe od Anđela (Porcijunkula), obilazili razna mjesta kojima je današnji svetac hodio. Kada bismo došli do neke lokacije, svećenici i bogoslovi su nam detaljnije govorili o tim mjestima.

Urezana u srce

Iako sam u tih 10 dana, koliko je trajao Franjevački hod, doživio obilne milosti i čuo razne nagovore i propovijedi, od svega ću najviše pamtiti tu jednu, dobro prepričanu prispodobu o svetom Franji. Ta prispodoba mi se toliko urezala u srce da je se sjetim skoro svaki put kada pomislim na ovog velikog sveca.

Ljudi u crkvi su jecali kad su to vidjeli. Znali su koliko je Franjo svet u usporedbi s njima, a toliko se ponizio…

Naime, stajali smo ispred glavne katedrale u Asizu posvećene svetom Rufinu. Bilo je oko 11 sati i pamtim kako se nekolicina nas približila mladom bogoslovu koji se, na ulazu u katedralu, trudio dovoljno glasno govoriti tako da ga čuje svih 100-tinjak Framaša. Sjećam se da je taj njegov kratki nagovor (bili smo ograničeni vremenom) bio dosta služben. Izrekao je neke šture i osnovne informacije o katedrali koje sam, već ulaskom u katedralu, zaboravio.

Poput najvećeg izgrednika

Međutim, kada je završio sa svojim „službenim“ nagovorom, jednoj je osobi krenuo prepričavati crticu iz života svetog Franje – dovoljno glasno tako da ga je i nekolicina nas u blizini mogla osluhnuti (što smo i učinili). Priča je išla otprilike ovako:

Sveti Franjo je već bio na glasu svetosti u Asizu. Svi su, manje-više, nakon prvotnog zgražanja i izrugivanja, shvatili i prepoznali posebno svjetlo u tom malenom i raspjevanom siromašku.

U to vrijeme se najveće izgrednike kažnjavalo tako da su ih skidali gole i kroz cijeli grad prošetali na lancu kao pse – time ih ponižavajući do krajnjih granica.

Sveti Franjo je u vrijeme velikog blagdana, dok je katedrala bila krcata vjernicima, učinio isto. Skinuo se gol, zavezao si lance oko vrata i prošetao se katedralom hodajući kao pas, ponizivši se tako poput najvećeg izgrednika.  

Nikad neću zaboraviti rečenice mladog bogoslova koje su uslijedile nakon toga:

Ljudi u crkvi su jecali kad su to vidjeli. Znali su koliko je Franjo svet u usporedbi s njima, a toliko se ponizio…

Zamišljao sam sve te ljude (vidio sam sebe među njima) kako plaču gledajući sveca koji se ponizio poput najvećeg grešnika – gledajući sliku Kristova raspeća.

Često promišljanje o tom događaju pomoglo mi je da si objasnim (u srcu) zašto su mnogi ovog malog siromaška iz Asiza nazivali drugim Kristom.

Za Book.hr priredio L. M.