Foto: Shutterstock
U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „(Vjerujem u) … život vječni…”
Naše Vjerovanje završava velikom himnom životu, vječnom životu. Cijelo Sveto pismo i naučavanje kroz dva tisućljeća govori o ovoj blaženoj konačnici kojoj smjera povijest svakoga pojedinog čovjeka i svega čovječanstva. Bog je čovjeka stvorio za vječni život. Isus Krist je trpio, umro i uskrsnuo da nam zasluži život vječni. Duh Sveti nas po glasu savjesti, po Svetom pismu i po primjerima svetih i dobrih ljudi pomaže da tako živimo na zemlji da postignemo život vječni.
Poslije smrti moguća su tri stanja…
Istina, ne smijemo zatajiti, Božja nas objava neprestano upozorava da postoji strahovita mogućnost da se zauvijek promašimo. Stalno smo pred izborom i opredjeljenjem, jer naše spasenje ne ovisi samo o Bogu nego i o nama, o našoj dobroj volji i o našem zalaganju oko dobrote i čovječnosti. Već je Mojsije rekao Izraelcima: “Evo, danas preda te stavljam život i sreću, smrt i nesreću… Život, dakle, biraj!” (Pnz 30,15.19). Još je ozbiljnija riječ Isusova: “Dolazi čas, kada će svi koji su u grobovima čuti glas Sina čovječjega”, to jest Isusa Krista. “I izići će: oni koji su činili dobro – na uskrsnuće života, a oni koji su radili zlo – na uskrsnuće osude” (Iv 5,28–29).
Poslije smrti moguća su tri stanja, od kojih su dva vječna: raj – pakao – čistilište. A sve ovisi koliko smo bili čovječni, pravedni, istiniti – ukratko, koliko smo nastojali biti dobri ljudi: prema Bogu, prema ljudima, prema samima sebi.
Raj ili nebo ili vječni život uživaju oni koji su nakon smrti i očišćenja zauvijek s Bogom, u zajedništvu sa svima spasenicima i blaženicima.
Objava nam govori i o jednoj drugoj mogućnosti poslije smrti – o paklu ili vječnom prokletstvu i nesreći. Čovjek koji je potpuno svjestan da čini zlo, pa se trajno odupire Božjoj milosti i spasenju koje mu Bog nudi te nepokajan umre, zapravo sam sebe osuđuje na vječnu propast. Nakon smrti, za takve nastupa, kako Sveto pismo kaže, “druga smrt” ili vječna odijeljenost od Boga.
Naša vjera nazrijeva još jedno, ali privremeno stanje koje zovemo čistilište. I oni koji umru u “milosti posvetnoj”, to jest u prijateljstvu s Bogom i s ljudima, ali nisu još savršeni u ljubavi, neko vrijeme nakon smrti još ne uživaju konačno i savršeno zajedništvo s Bogom i svetima nego se nalaze u čišćenju. Mi im možemo pomoći svojim molitvama i dobrim djelima, a osobito spomenom u svetoj misi.
Samo je Bogu poznat broj onih koji se spašavaju ili propadaju. Tu treba ponoviti sve ono što smo već kazali o Bogu, Ocu i o Isusu Kristu Spasitelju. Velika je riječ sv. Pavla: “Bog hoće da se svi ljudi spase” (1 Tim 2,4). Ali treba ponoviti i poznatu riječ sv. Augustina: “Bog te je stvorio bez tebe, ali te neće spasiti bez tebe, bez tvoga sudjelovanja.”
Ipak, nije Božja volja da se prepustimo strahu i pretjeranoj brizi hoćemo li se spasiti ili ne. U Crkvi uvijek postoji svima pristupačno i otvoreno oproštenje grijeha. A Duh Sveti nam ulijeva nadu ili kršćansko ufanje da se ne predajemo strahu nego da se s radošću posvećujemo životu, čovječnosti, dobroti, istini i ljubavi prema svim ljudima. A i kad smo sve to učinili, spasenje i vječni život očekujemo više od Božje dobrote nego od svojih dobrih djela, jer ne činimo dobra djela da zaslužimo plaću, nego zato što ljubimo Boga i svoju braću ljude.
Isus je došao da živimo vječno
U svjetlu ovog završnog članka Vjerovanja treba procjenjivati i vrednovati i ovaj naš zemaljski život. On ima veliku vrijednost. Kršćanin treba voljeti i cijeniti ovaj život. Kršćanin je stanovnik “dvaju gradova”: i ovoga zemaljskog i onog nebeskog. O tom lijepo kaže papa Pavao VI.: „Učenik Kristov graditelj je zemaljskoga vremenitog grada, ali ujedno hrli prema gradu nebeskome i vječnome. Kao takav, on je ovdje u svijetu borac za pravdu i oslobođenje potlačenih, borac za ljubav koja pomaže potrebnima, a nadasve on je aktivan svjedok ljubavi po kojoj u srcima ljudi raste Krist” (Apostolsko pismo o štovanju Marije, br. 37).
Život, i to ovaj zemaljski i onaj vječni, jest velika dragocjenost. Ali nekada nastanu teška vremena i neizbježne situacije, kada je čovjek kršćanin pozvan da bira između ovoga života i vječnoga. Tada nastaje krajnja mučenička ili, kako kaže A. G. Matoš, svjedočka situacija. Kršćanin tada, potpomognut i ojačan Duhom Svetim, osjeti snagu Kristove riječi: “Što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi” (Lk 9,25). Još je to snažnije u Evanđelju sv. Marka: “Tko izgubi život poradi mene i Evanđelja, spasit će ga” (Mk 8,35). Takve heroje ljubavi prema Bogu i bližnjemu zovemo mučenicima ili najizvrsnijim svjedocima vjere. Oni se sjedinjuju s Kristom mučenikom koji je za se i za njih rekao: „Ovo je najveća ljubav: položiti život za one koje volimo” (usp. Iv 15,13).
Istina i stvarnost vječnoga života osvjetljuje i sam misterij smrti i tamu groba. Svakome je čovjeku umrijeti. Ali mi kršćani znamo da grob nije provalija, nego most. Stoga se u kršćanskom jeziku smrt naziva „prijelaz” ili „preminuće”. Smrt nije konačna riječ na život. Mi kršćani živimo vjerujući riječi koju je Isus rekao u priči o dobrom pastiru: „Ja sam došao da (ljudi) imaju život, i to da ga imaju u izobilju” (Iv 10,10).
*
Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:
Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”
Što znači „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”
Što znači „(Vjerujem)… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega…”
Molimo: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…” Zašto je tako trebalo biti?
Što molimo kada kažemo da je Isus „sašao nad pakao…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „treći dan uskrsnuo od mrtvih…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega…”
Što znači da će Isus „odonud doći suditi žive i mrtve”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „Vjerujem u Duha Svetoga…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … svetu Crkvu katoličku…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … općinstvo svetih…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … oproštenje grijeha…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … uskrsnuće tijela…”
Nad tajnama vjere je potrebno meditirati
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
Izvor: vjeronauk.net
