U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”.

Bog – stvoritelj neba i zemlje

Bog je Stvoritelj svega što postoji ili, kako kaže Biblija, „neba i zemlje”. U Apokalipsi (Otkrivenju) Bog se naziva: „Ja sam Alfa i Omega” (Otk 1,8). Alfa je prvo slovo grčkoga alfabeta, a Omega posljednje. To znači: sve je stvorenje poteklo od Boga i u Bogu nalazi svoj posljednji smisao, svoj posljednji cilj. Najljepše je to o čovjeku izrazio sv. Augustin na početku svojih Ispovijesti: „Za sebe si nas, o Bože, stvorio, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.”

Bog je na izvoru svih bića. Od njega potječe: osnovna materija, neživa i živa priroda, biljke i životinje, a vrhunac svega vidljivog stvorenja jest čovjek.

Prve nam stranice Biblije u Knjizi Postanka jednostavnim pjesničkim jezikom, punim slika, govore o tim veličanstvenim počecima svemira i čovjeka, kojima je sam Bog autor ili začetnik. Stvoriti znači pozvati na bivstvovanje i dati svemu razvoj i rast te omogućiti punu zrelost i savršenstvo. U Bibliji se ništa potanje ne govori o tome kako je sve nastalo. Ističe se samo da sve u Bogu ima svoj početak i da je Bog sve stvorio dobro, štoviše veoma dobro. A da se izrazi ta jedinstvena Božja svemoć u stvaranju, Biblija često ponavlja da je Bog sve stvorio svojom riječju. U Knjizi Postanka stalno se ponavlja, kao u pjesničkom refrenu: „I reče Bog!”

Nevidljivi svijet

Među stvorenjima naša vjera razlikuje „vidljivi svijet”, to jest ovaj svemir u kojemu živi čovjek, i „nevidljivi svijet” ili anđele. U Bibliji se anđeli pojavljuju kao Božji poslanici koji s nama surađuju u dobru („anđeo” je riječ grčkog porijekla a znači “vjesnik”, “poslanik”). Po njima se naročito očituje Božja dobrota i briga za nas. Svaki čovjek ima anđela čuvara. Vjera u anđele izražava našu sigurnost da se Bog brine za svakoga od nas, da nas „po imenu” pozna i da smo u najintimnijoj povezanosti s njime. Ne znamo kako anđeli izgledaju, ali znamo da je Bog svemoguć i da osim ljudi može stvoriti i druga bića obdarena razumom, slobodnom voljom i sposobnošću da vole. Anđeli su duhovna i „bestjelesna” bića.

Čovjek – vrhunac Božjega stvaranja na zemlji

Po Bibliji, vrhunac Božjega stvaranja na Zemlji jest čovjek. Biblija izražava neizrecivo čovjekovo dostojanstvo kad ističe da je stvoren „na sliku Božju” (Post 1,26-27). Čovjek je sličan Bogu, „bogolik”, jer može, slično kao i Bog, spoznavati; stvarati, ljubiti i živjeti. Čovjek nadvisuje sva ostala zemaljska stvorenja mnogim darovima, a osobito razumom i slobodnom voljom. Sposoban je da ljubi, da se udružuje, da bude stvaralac i da tako usavršava i sebe i svijet. A po Bibliji, uzdignut je nad sve stvorove osobito time što je određen da bude „dijete Božje”. Već smo rekli da se to čovjekovo dostojanstvo u kršćanskom jeziku zove „Božje posinjenje” ili „bogosinstvo” ili, drugim riječima, „milost posvetna”.

Bog nije stvorio čovjeka kao osamljeno biće. Od početka „muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Njihovo združenje tvori prvi oblik zajednice ljudskih osoba: brak i obitelj. Čovjek je tako po svojoj naravi društveno biće i bez povezanosti i suradnje s drugima ne može ni živjeti ni razviti svoje sposobnosti.

Grijeh i zlo u čovječanstvu i stvorenju

Nažalost, sklad je Božjeg stvorenja poremećen i narušen grijehom, a odatle izviru sva druga zla. Sagriješili su i anđeli i prvi ljudi, a poslije toga grijeh i zlo postaje žalosna činjenica i pratilac povijesti čovječanstva.

Anđeli koji su sagriješili pobunom protiv Boga izgubili su svoje prvotno dostojanstvo i zauvijek su odbačeni od Boga. U Bibliji postoji za njih naziv sotona ili đavao. Izraz sotona potječe iz hebrejskoga, a znači neprijatelj; to isto znači i riječ davao, koja potječe iz grčkoga. Hrvatska riječ vrag izvorno također znači neprijatelj. Đavli su neprijatelji ljudima, jer im zavide na Božjem prijateljstvu pa ih napastuju i zavode na zlo. Isus đavla naziva „Ubojica ljudi od početka” (Iv 8,44). Đavlu se možemo oduprijeti, potpomognuti Božjom pomoću i milošću. Stoga Isusov „Oče naš” završava molbom: „Oslobodi nas od Zloga!” (Mt 6,13).

Sagriješili su i prvi roditelji, Adam i Eva. Njihov je grijeh na slikovit način opisan u Bibliji u Knjizi Postanka (glava 3). Na djelu je napasnik, đavao, koji ih zavodi. Njihov se grijeh sastoji u neposlušnosti Bogu i u tome što su sami, bez Boga, htjeli postići i ostvariti svoju bogolikost.

Grijeh praroditelja prelazi kao grešno stanje na sve njihovo potomstvo. Taj se grijeh zove iskonski ili istočni, jer iz njega istječu svi ostali grijesi. Svi se ljudi rađaju kao potomci grešnoga čovječanstva (kao „djeca ljudska”), a ne kao nosioci božanskog života (kao „djeca Božja”).

Taj grijeh dakako nije dotakao Isusa Krista, koji je sav bezgrešan. Po posebnoj milosti, od istočnog je grijeha sačuvana i Isusova Majka, blažena Djevica Marija. I ona je bez ikakve ljage grijeha od samoga svog začeća. Stoga je i nazivamo „Bezgrešno začeće”.

Ovo u čemu nas poučava Božja riječ, slaže se s općim iskustvom

Istočni je grijeh „izobličio” u ljudima prvotnu „bogolikost” koja im je ponuđena kao poseban dar. Narušeno je i izgubljeno ono intimno prijateljstvo što ga je Bog ponudio čovjeku i koje zovemo Božje „posinstvo” ili „milost posvetna”.

Čovjek je ostao nekako opljačkan i ranjen u sebi i u dodiru s drugim stvorenjima. Prvi grijeh usadio je pobunu u ljudski duh, unio je nesklad između duha i tijela. Ljudski je razum potamnio, a volja oslabila. Tako ranjeni, ljudi upadaju u velike zablude o pravom Bogu, o ljudskoj prirodi, o smislu života i u procjeni dobra i zla.

Najteža kazna za grijeh, po Bibliji, jest tjelesna smrt, povezana s tolikim trpljenjima i nevoljama.

Grijeh je nekako preko čovjeka dotaknuo i svu prirodu. I uistinu, priroda i njezine sile, ako su u ruci grešnog čovječanstva, može postati razorna u svjetskim razmjerima. Dok ljudi ne ovladaju sami sobom, dotle uvijek postoji opasnost da na zlo upotrijebe i prirodne sile.

Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, kroz svu povijest čovječanstva pruža sliku dramatične borbe između svjetla i tame, između istine i laži, između mržnje i ljubavi, između dobra i zla. To ipak ne znači da su čovjek i svijet posve pošli po zlu, jer ostaju uvijek Božji stvorovi i u svojoj su osnovi dobri.

Ovo u čemu nas poučava Božja riječ u Svetom pismu i u vjerovanju Crkve, slaže se s općim iskustvom. Ako čovjek iskreno pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade koji ne mogu potjecati od dobroga Boga Stvoritelja.

Štoviše, svu ljudsku povijest prožima teška borba protiv zle moći mraka. Ta je borba započela već u praskozorje čovječanstva. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da ostvari dobro. Grijeh pogađa ne samo pojedinog čovjeka nego ima i društvene razmjere. Samo uz velike napore i uz pomoć Božje milosti svaki čovjek i ljudsko društvo može ostvariti čovječnost i postići nutarnji sklad i jedinstvo.

Obećanje i očekivanje Spasitelja

U borbi protiv grijeha i zla čovjek nije prepušten sebi. Zbog istočnoga grijeha i zbog nanosa tolikih osobnih grijeha svih ljudi, nije prestala Božja ljubav prema čovjeku i čovječanstvu.

Bog je u svojoj dobroti obećao Spasitelja. Od pradavnih vremena živjela je u čovječanstvu duboka nada da će Bog ponovno zahvatiti u povijest čovječanstva, da će spasiti čovjeka i obnoviti djelo stvaranja. To lijepo izražava poznata molitva u liturgiji: „Bože, ti si čovjeka divno stvorio i još divnije obnovio.”

I nakon grijeha Bog stvoritelj svemira i ljudi vodio je uvijek brigu o svojim stvorovima, i o pojedincima i o narodima. Očinski ih je vodio prema ostvarivanju njihova određenja.

Iako su pobuna i grijeh, a s njima i patnja i smrt, od prvih početaka prodrli u ljudsku povijest, Bog je uvijek s ljubavlju pazio na svoje stvorove, „dajući im životni dah i sve ostalo” (Dj 17,25).

S osobitom je brigom izabrao izraelski narod da u njemu za sav svijet podržava i hrani nadu u Spasitelja koji će izaći iz toga naroda. Veliki pravednici vapili su za Spasiteljem i pripravljali mu put. Njihovu je želju najbolje izrazio prorok Izaija u vapaju i molitvi koju i danas Crkva ponavlja u vrijeme Došašća: „Rosite, nebesa, odozgor – i oblaci daždite Pravednika! Neka se rastvori zemlja da procvjeta Spasiteljem” (usp. Iz 45,8).

*

Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:

Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”

Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”

Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”

Izvor: vjeronauk.net