Duhovnost

APOSTOLSKO VJEROVANJE – ZNAČENJE (I.)

Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…” Jučer, moleći „Vjerovanje”, spontano sam zastala na dijelu „Vjerujem u ... Oca Svemogućega”. U tom trenu postala sam svjesna da često samo 'mehanički' prijeđem preko tog dijela nesvjesna njegova značenja: „Bog je moj Otac, kojemu je sve moguće...” Osjetila sam poticaj da više meditiram o riječima ove molitve. Danas sam to podijelila s drugima pa smo odlučili objaviti objašnjenje svakog pojedinog 'izričaja'. Počinjemo s prvim dijelom: „Vjerujem...” Priključite nam se!

Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem...”

Foto: Shutterstock

Nad tajnama vjere je potrebno meditirati

U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.

Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.

Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).

Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.

U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.

Vjerujem…

Vjera

Prva je riječ Vjerovanja vrlo važna. Njome izričemo nešto važno o samome sebi. Njome izjavljujem: „Ja osobno vjerujem!” To znači: „Ja sam uvjeren i imam potpuno povjerenje. Ja sam uvjeren da Bog jest i u Boga imam potpuno povjerenje.”

To sa mnom govore i svi moji istomišljenici u vjeri. Na taj se način očitujemo kao zajednica vjernika, kao Crkva. Zato možemo reći da Crkva nastaje vjerom. Vjerom se uspostavlja najintimnija povezanost s Bogom i istinsko bratstvo među ljudima. Vjerom ulazimo u „Savez” s Bogom i u „savezništvo” sa svim ljudima.

Prava vjera nije otuđenje sebi i drugima ni opijum za bježanje pred ljudskim problemima. Vjerom se ne zatvaramo u uski krug vjernika niti nas vjera oslobađa da preuzmemo vlastite ljudske odgovornosti. Temeljna Isusova zapovijed jest ljubav prema Bogu i čovjeku. Stoga nas vjera još više obvezuje da sa svim ljudima sudjelujemo u izgradnji boljega svijeta: da među ljudima zavlada pravednost, istina, sloboda, ljubav…

Kad kažemo: „Vjerujem”, želimo izraziti i ovo: „Založit ću se da u život provedem ono što vjerujem. I u svom osobnom životu i u svojim društvenim obvezama, živjet ću i raditi kao onaj koji je pred Bogom i pred ljudima odgovoran za svoja djela.« Nije dosta vjeru znati, po njoj treba živjeti. Isus je rekao da u Kraljevstvo Božje neće ući onaj koji govori nego onaj koji vrši volju nebeskog Oca (Mt 7,21). I sv. Pavao ističe da se prava vjera pokazuje djelima ljubavi (Gal 5,6).

Odakle svijet? Koji je smisao ljudskog života, odakle i čemu patnja, završava li smrću sve?

Tako mi vjernici u Vjerovanju izražavamo svoj pogled na svijet, i svoju spremnost da živimo ono što vjerujemo. Izjavljujemo ono što jesmo i što želimo. Stoga je Vjerovanje izraz naših najvećih svetinja, ali ujedno i iskaz naših najsvetijih obveza i prema Bogu i prema ljudima.

Naša se vjera ne temelji samo na razumskom razmišljanju. Njezin najdublji i konačni temelj jest Božji odgovor na pitanja što ih ljudi oduvijek postavljaju: Odakle svijet? Koji je smisao ljudskog života, odakle i čemu patnja, završava li smrću sve? Je li moguće pobijediti zlo u sebi i u svijetu? Razumskim razmišljanjem i cjelokupnim doživljavanjem tih temeljnih ljudskih pitanja možemo naslutiti i zaključiti da Bog postoji i da naš život ne završava potpunim uništenjem. No mi kršćani vjerujemo da na ta pitanja imamo Božji odgovor. Bog nam je objavio najdublje tajne o sebi i o čovjeku.

Bog nam se objavio, „govorio” nam je po Božjim ljudima u povijesti, a nadasve nam je uputio svoju Riječ po Isusu Kristu koji je Sin Božji i naš Brat. Knjige koje sadrže Božju objavu zovemo Sveto pismo ili Biblija, a dijele se na Stari i Novi zavjet.

Da bismo mogli vjerovati, potrebna nam je Božja svjetlost i Božja pomoć

Da bismo mogli vjerovati, potrebna nam je Božja svjetlost i Božja pomoć. Mi to zovemo milost, Božji dar. Kad kažemo da nam je za vjeru potrebna milost, time zapravo želimo reći da se najintimnija povezanost s Bogom ne može silom iznuditi, niti ona može biti u prvom redu plod naših razumskih i drugih napora. Kao što se istinsko prijateljstvo i međusobno povjerenje mogu samo „badava” pokloniti, slično je i vjera dar koji nam Bog bez naših zasluga nudi i koji možemo samo slobodno primiti.

No za primanje dara treba uvijek ostati otvoren. Bog nam se „badava” poklanja, ali je potrebno da ostanemo – i srcem, i razumom, i načinom života, i svime onim što jesmo – otvoreni da ga prihvatimo. Ali, i ta je naša sposobnost da za primanje vjere ostanemo „otvoreni” zapravo milost (nezasluženi Božji dar). Jer cijelim smo svojim bićem od Boga darovani: od Boga nam dolazi postojanje i sve ono što jesmo.

Zašto uvijek iznova trebamo upoznavati ono što vjerujemo

Vjera nam daje sigurnost, ali je vjera i stalno traženje. Nikada ne možemo reći da Boga dovoljno poznamo i da je naše povjerenje prema njemu bez opasnosti. Kao što nikad ne možemo reći da dovoljno poznamo onoga koga volimo i da nam ne može doći u opasnost povjerenje u njega. Zato je potrebno da uvijek iznova nastojimo upoznati ono što vjerujemo. Potrebno je vjeru osobno i zajednički proučavati, o njoj razmišljati i razgovarati. No iznad svega je potrebno u molitvi se s Bogom susretati. I vjeru živjeti. Jer vjera je živi odnos sa živim osobama. A taj se odnos predanja i povjerenja može sa sigurnošću upoznati samo iz osobnog iskustva.

Izvor: vjeronauk.net

Priredila Martina Vidaković

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh