Početkom prošle školske godine, supruga i ja postali smo svjesni da će se naša najstarija kćer uskoro krizmati. Prva reakcija na tu misao bio je strah jer nam je isteklo vrijeme koje smo imali da bismo našu djevojčicu upoznali s vjerom i živim Bogom. Imali smo 14 godina da joj prenesemo najvažniju stvar na svijetu i sada smo imali osjećaj da smo propustili to učiniti i da na krizmu odlazi nespremna. Naša je djevojčica najbolja na svijetu: odlikašica, pristojna i suosjećajna. Sudjeluje u obiteljskoj molitvi, ide na vjeronauk u školi i crkvi, i redovita je nedjeljom na misi, ali prijateljice, knjižnica, mobitel i odabir srednje škole daleko su joj draže aktivnosti od bilo čega „crkvenog“.

Posljednjih nekoliko godina supruga i ja došli smo bliže Bogu. Kada gledam unatrag, vidim da to nije stvar našeg odabira, već je Gospodin izabrao nas i obilno nas darovao. Ipak, kada je riječ o odgoju djece i prenošenju vjere našem potomstvu, osjećam se neuspješnim. Bojim se da ne mogu protiv ovog svijeta i da se đavao dobro pripremio kako bi mojoj dječici pokazao da je smisao života uživati u novcu, moći, pornografiji, promiskuitetu, uzdizanju sebe i svakoj drugoj „slobodi“ koja im se nudi. Želim im reći da je to zamka i da ne rade iste greške kao i ja, ali bojim se da ne čuju jer je buka svijeta glasnija.

Susret s krizmanicima

Jedan sam dan čuo Božji glas koji mi je rekao da su župnik i vjeroučitelji dali najbolje od sebe da pripreme moju kćer za krizmu, ali da ja još imam posla po tom pitanju. Tada sam izrekao prvu molitvu: želim da moja kći vidi da je Bog stvaran i da je njegovo djelovanje stvarno. Usudio sam se izreći i drugu, veću molitvu, da moja kći primi silu Duha Svetoga na krizmi. Odlučili smo organizirati susret za krizmanike naše župe. Prva ideja mi je bila da se napravi veliko slavljenje s bendom, svjetlima i nekim karizmatikom koji će napraviti spektakl. Nakon molitve i savjetovanja s mudrijima i iskusnijima, shvatio sam da će biti korisnija intimnija atmosfera i osobni pristup. Uskoro, Gospodin nam je dao savršenog voditelja susreta.

Tjedan prije susreta dosađivao sam ljudima da poste i mole za njegov uspjeh i upalio je! Došli su skoro svi krizmanici, a voditelj ih je, svojim svjedočanstvom, držao oduševljene satima. Govorio im je stvari koje prije nisu čuli i na način na koji nisu čuli da netko govori o Bogu. Na kraju je ponudio krizmanicima osobnu molitvu s koje su i najveći frajeri u školi odlazili u suzama. Gospodin mi je ispunio prvu molitvu i to poslijepodne mladima pokazao da je stvaran i prisutan. Posao još nije bio gotov. Supruga i ja imali smo još vremena da upoznamo našu kćer s Duhom Svetim. No, On me je upitao kako ću pričati o Njemu kada ga ne poznam. Krenuli smo otkrivati tko je Duh Sveti. Čitali smo knjige, slušali propovijedi i predavanja, i pričali s ljudima koji su iskusili Duha Svetoga. U tom istraživanju, jedna me činjenica oborila s nogu, a ta je da Padre Pio, John Bevere, fra Ivo Pavić, Derek Prince, Josip Lončar, životopisi svetaca, Katekizam i Stari i Novi zavjet – svi govore isto! Govore o istom Duhu, istim darovima, istim osobinama, istom djelovanju i istom iskustvu. Očito je da su svi ti ljudi upoznali istu Osobu!

Biskupovo svjedočanstvo vjere

Dijelove toga sadržaja prenosili smo našoj djevojčici kroz usputne razgovore i obiteljsku molitvu. Devet dana prije Duhova, započeli smo devetnicu Duhu Svetom i svaku večer obradili po jedan od darova Duha Svetoga. Objasnili smo što koji dar znači, kako se koristi i posvjedočili smo svoja iskustva u korištenju darova Duha Svetoga. Moram podijeliti i negativnu stranu. Kada smo počeli moliti devetnicu u našu obitelj došle su tjeskobe i svađe bez razloga. Tri nam je dana trebalo da shvatimo o čemu, odnosno o kome se radi.

Na blagdan Pedesetnice naša je djevojčica bila najljepša. Cijela misa bila je ispunjena Duhom. Čitači i pjevači bili su posebno svečani i nadahnuti, a biser je bila propovijed našeg biskupa. Svjedočio je o svojem rastu u vjeri u mladenačkoj dobi i pozvao krizmanike da pročitaju kako su put u vjeri počeli sveci kada su bili mladi, posebno Majka Terezija. Poručio je krizmanicima da sada ulaze u zrelost i da moraju preuzeti odgovornost za svoj rast, kao ljudi i kršćani. Upozorio ih je da sa zrelošću dolazi i napast da kažu da im Bog ne treba, no doći će trenuci kada će ih svi ostaviti i niti jedan ih čovjek neće razumjeti, i da će tada shvatiti da je Bog uvijek uz njih i da ih nikada nije napustio. Zamolio ih je da ne dopuste da dođe do toga jer će im biti žao da nisu prije počeli graditi odnos s Bogom.

„Gotovo je. Ti si svoje napravio, sada ja preuzimam“

Neposredno prije početka obreda, biskup je rekao da ćemo sada prisustvovati istom izljevu Duha Svetoga na krizmanike kao što su ga imali apostoli na Pedesetnicu. Prepoznao sam u njima riječi svoje druge molitve i postao ispunjen Duhom. Krizmanici su pristupali sakramentu, a ja sam sjeo, zatvorio oči i molio da se na sve krizmanike izlije Duh, a posebno na moju djevojčicu. Bila je to vrlo snažna molitva koja nije dolazila od mene. Odjednom sam čuo jasan glas: „Gotovo je. Ti si svoje napravio, sada ja preuzimam.“ Ustao sam i vidio da je moja djevojčica završila sa sakramentom. Ponovo me ispunio Duh, ovoga puta s ogromnim osjećajem zahvalnosti. Sjeo sam, skrivao suze dlanovima i izrekao barem stotinu zahvala najvećem Bogu.

Naša djevojčica kasnije nam je povjerila da je u trenutku pomazanja svetim uljem osjetila neočekivanu radost. Svakako mi je to bilo lijepo čuti, ali ono važnije je da sam siguran da su ona i svi krizmanici dobili Duha Svetoga. Kako piše fra Ivo Pavić, u njima sada stanuje Duh Sveti, kao kada se u kavu doda šećer koji se spusti na dno šalice. Daje i drugu, snažniju usporedbu: sakrament potvrde je mrtvorođen. Uskoro će moju djevojčicu i ostale krizmanike Isus upitati žele li ga u svom životu, i samo jedno „da“ bit će dovoljno da se sadržaj u šalici promiješa, da sakrament uskrsne i da Duh zapuše.

„Boga može naći onaj tko ga svim srcem traži“

Ovim sam svjedočanstvom želio prenijeti neke događaje i dojmove u pripremi naše djevojčice za krizmu. Opisani događaji su istiniti, ali, naravno, nepotpuni. Bilo je tu zidova, sumnji i ljenčarenja. Takve su stvari uvijek dio priče, no želio sam se usredotočiti na one dijelove pripreme koje vjerujem da su vođene Duhom Svetim. Moram napomenuti da je ovo bio potpuno nezasluženi dar. Zašto nas je Duh Sveti potaknuo na ovaj mali put s velikim darovima? Ne znam, ali vjerujem i iskustvom svjedočim da Boga može naći onaj tko ga svim srcem traži.

Svjedoči: N.N. (podaci poznati uredništvu)