Foto: Shutterstock 

Dok sam stavljao ulomak iz Katekizma, Bog me, preko jedne rečenice, podsjetio na predivno iskustvo s ispovijedi. Iskustvo u kojem sam živo spoznao rečenice koje ću pročitati tek danas, dvije godine od te ispovijedi:

„Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti.“ (KKC 1550)

Hrvat katolik

Bilo je to na ljeto 2021. godine. Radio sam sezonski kao servir/pomoćni konobar. Bio sam u procesu obraćenja (koji traje i danas) i stalno sam se vrtio u krug; malo s Bogom, malo bez Njega. U to vrijeme sam konačno krenuo čitati i Novi zavjet. Naravno, kao katolik koji je cijeli život išao nedjeljom na misu, imao sam ‘savršeno’ predznanje o Božjoj riječi; stoga sam prijatelju, u čudu, poslao poruku: „Čekaj, ova četvorica (misleći na evanđeliste)…oni pišu o istim događajima?“.

Novi zavjet sam čitao kao knjigu ne poznajući pojam razmatranja…ta nitko mi nikad o tome ništa nije rekao… No, unatoč i takvom pristupu, Riječ je činila ono što uvijek čini: mijenjala me. Osjećao sam kako me Bog postepeno približava k sebi. Rado sam išao na jutarnje mise, usprkos tome što sam stvarno bio umoran i neispavan od iscrpljujućeg posla. Radio sam dnevno više od 10 sati na otvorenom, bez ijednog slobodnog dana. Bilo je previše gostiju, a premalo nas; radnika.

Ni približno duhovan svećenik

Nakon jedne dnevne svete mise, dvije radne kolegice pozvale su me na piće: „Zvao nas je svećenik, dođi i ti s nama!“. Na poziv sam se rado odazvao veseleći se razgovoru s Božjim službenikom, a osobito jer je prošlo nekoliko godina od kada sam zadnji put imao priliku biti u neformalnoj interakciji sa svećenikom. Međutim, bio sam poprilično sablažnjen svećenikovim ponašanjem i njegovim životom. Najblaže rečeno – nije to bio ni približno duhovan svećenik.

Nekoliko dana kasnije, dok sam bio iznimno iscrpljen, svoju jednosatnu pauzu odlučio sam iskoristiti za odlazak na ispovijed. Iako sam stvarno bio toliko premoren – da bih tih sat vremena najradije odrijemao – ipak sam želio otići do crkve, po Kristov oprost. Ulazeći u ispovjedaonicu zatekao sam spomenutog svećenika…

Isplakao sam brdo suza i osjetio neopisiv mir. Neopisivo olakšanje. Osjećao sam se kao da u životu nisam radio ništa

Ispovijed je trajala kratko. Svećenik mi je samo formalno izrecitirao pokoru. Izašavši iz ispovjedaonice, osjetio sam neopisivu tugu. Još i danas to ne mogu opisati. Bio sam stvarno istinski tužan jer taj svećenik ne poznaje Boga. Jer je toliko daleko od Njega.

Isplakao sam brdo suza i osjetio neopisiv mir. Neopisivo olakšanje. Osjećao sam se kao da nikada u životu nisam radio. Sav onaj umor koji sam spominjao je nestao. Nije mu bilo ni traga. Bio sam lagan, poletan, odmoran, svjež. Bilo je to, ljudskim jezikom, neobjašnjivo iskustvo. Doživio sam nadnaravnu milost.

Iako sam i prije, na intelektualnoj bazi, bio svjestan da „ne oprašta svećenik nego Krist“ – ovakvo iskustvo pomoglo mi je da te rečenice usadim u svoje srce.

Oče, hvala ti na tome!

Book.hr; L. M.