Foto: Shutterstock
U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „(Vjerujem u) … svetu Crkvu katoličku…”
Što je Crkva
Najkraće bi se moglo reći: Crkva je zajednica Isusovih vjernika. To je sasvim dobro rečeno, ali nije dovoljno. Da bismo što bolje naslutili i razumjeli misterij Crkve, potrebno je da ga pokušamo izraziti s različitih stajališta i na što potpuniji način.
Riječ »Crkva« potječe iz grčkoga, a izvorna grčka riječ »ekklesia« znači skupština, saziv, (sazvani) zbor. Svi su vjernici Božji pozvanici. Tako se naziva zajednica Isusovih vjernika već od početka (već u Djelima apostolskim).
Crkvom se, dakle, od početka kršćanstva nazivaju: oni koji su povjerovali svjedočanstvu apostola – prihvatili Isusa Krista kao Gospodina i Učitelja – primili sveti krst i s krstom dar Duha Svetoga – te žive okupljeni u bratskoj zajednici s apostolima kao opunomoćenicima Kristovim – sjedinjeni u molitvi, bogoslužju, uzajamnoj dobrotvornosti – te osjećaju svojom posebnom dužnošću da riječju i životom po vjeri drugima navješćuju Isusovo Evanđelje. To je Crkva i danas.
Crkva se sastoji od ljudi, ali se ne svodi samo na njih
Crkva se sastoji od ljudi, ali nije u prvom redu osnovana od ljudi niti se isključivo svodi na ljude koji je sačinjavaju. Prije svega, Crkva je božansko djelo. Njezin osnivač jest Isus Krist, poslan od Oca. Bog poziva ljude da uđu u Crkvu, a Duh Sveti je osobito djelatan u samom činu vjere i u sakramentu krsta kojim se čovjek »pritjelovljuje« Crkvi.
Nadalje, iako se Crkva sastoji od ljudi, ona se ne svodi samo na ljude. Svi učenici Kristovi krstom primaju Božju milost ili bogosinstvo. To ih stavlja u sasvim nove životne odnose s Bogom i među sobom. Mogli bismo reći da oni ulaze u nove »rodbinske« odnose: sinovi su Božji i braća među sobom. Stoga Crkva nije obično ljudsko društvo, nego »Božja obitelj«. Ona je »puk skupljen u jedinstvu Oca i Sina i Duha Svetoga«. Isus je ovako molio Oca: »Oče, molim te… da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu… ja u njima i ti u meni« (Iv 17,21-23).
Crkva se stoga češće naziva mistično (otajstveno) tijelo Kristovo. Ova usporedba zajednice vjernika s tijelom osobito je draga sv. Pavlu: »Kao što u jednom tijelu ima mnogo udova, i svi udovi nemaju isto djelovanje, tako smo i mi – makar mnogi – jedno tijelo u Kristu« (usp. Rim 12,4 i slično 1 Kor 12,12). Ruka, oko, srce – to su različiti udovi u jednom tijelu, jedan drugome potrebni i korisni. Tako i vjernici koji sačinjavaju Crkvu: u isto su vrijeme jednaki u dostojanstvu i pozivu, a imaju različite službe u korist rasta cjeline.
Drugi naziv za Crkvu jest: Božji narod. U Starom zavjetu Bog je sebi među svim narodima svijeta izabrao izraelski narod da pripravi put Spasitelju. A sada iz svih naroda svijeta sabire svoj narod, da bi napokon sve čovječanstvo sazrelo u »novo nebo i novu zemlju«.
Službe u Crkvi
Svi vjernici po krstu i sjedinjenju s Kristom imaju isto dostojanstvo, ali nemaju svi istu zadaću. S obzirom na zadaće i službe, Crkva je dvočlana: »služitelji« Crkve (hijerarhija) – svi ostali vjernici. Prvi postoje radi drugih, a svi zajedno sačinjavaju Crkvu.
Već je Isus od početka svoga naučavanja bio izabrao dvanaestoricu apostola. I uvijek je s posebnim nakanama postupao s Petrom koji je bio na čelu apostolskog zbora. Petru i svoj Dvanaestorici, Isus je obećao posebnu pomoć – Duha Svetoga – kako bi mogli njegovu poruku prenositi svim narodima. Dao im je vlast ili punomoć da u njegovo ime upravljaju zajednicom vjernika te da vrše svete i spasonosne čine koje mi nazivamo sakramentima: krst, euharistiju, oproštenje grijeha (ispovijed) itd.
Apostoli su svoju službu i svoju vlast i punomoć prenosili na svoje nasljednike. Crkvena se vlast ili punomoć prenosi: izborom i rukopolaganjem ili sakramentom sv. reda.
Na čelu Crkve stoji papa. Katolici ga iz poštovanja zovu »sveti otac papa«. On je, kao nasljednik sv. Petra, rimski biskup i Kristov namjesnik. Papa ima vrhovnu i neposrednu vlast u cijeloj Crkvi, a napose – on je pročelnik zbora biskupa svega svijeta. Njegova vlast nije politička nego duhovna: služi na rast Crkve u vjeri i ljubavi prema Bogu i ljudima. Mi katolici gledamo temelj njegove vlasti i punomoći u Kristovim riječima upućenima sv. Petru: »Ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je savladati. Tebi ću dati ključeve Kraljevstva nebeskoga, i što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima« (Mt 16,18-19)
Na čelu pojedinih pokrajina Crkve, koje se zovu biskupije, stoji biskup. Biskupi su od početka kršćanstva redili kao svoje pomoćnike svećenike (prezbitere) i đakone. Oni u ime biskupovo vrše svoju službu u manjim zajednicama vjernika, osobito župama.
Svi biskupi po svem svijetu sačinjavaju biskupski kolegij (zbor) kojemu je na čelu papa. Oni su svi zajedno i kolektivno odgovorni za svu Crkvu, a papa je za svu Crkvu odgovoran i sam osobno.
Crkvena je služba trostruka. Obuhvaća vlast i punomoć: čuvati i naučavati pravu vjeru – posvećivati svetim sakramentima sav Božji narod – upravljati zajednicom vjernika. Stoga je zovemo: vlast naučavanja, posvećivanja i upravljanja.
Posebna dužnost pape i biskupa u zajednici s papom jest, kako smo rekli, čuvati i naučavati pravu vjeru. U tom im je temelj Sveto pismo i Predaja. Mi kršćani vjerujemo da ih u tom vodi i štiti Duh Sveti. Kada papa sam ili svi biskupi svijeta u zajednici s papom nešto odlučuju i svečano proglašuju na temelju Svetog pisma i predaje, tada ih Duh Sveti čuva od zablude. To zovemo dar nezabludivosti („nepogrešivosti”).
Daljnja dužnost pape i biskupa i njihovih pomoćnika svećenika jest da se u Crkvi njeguje što savršenije bogoslužje i bogoljublje. Stoga su oni svetim redom opunomoćeni da posvećuju i dijele svete sakramente, a napose euharistiju. Po sakramentima se čuva i razvija Božja milost ili bogosinstvo te svi rastemo u sve savršenije jedinstvo s Bogom i među sobom.
Treća dužnost crkvenih služitelja jest da prikladno upravljaju svom zajednicom vjernika.
Sva njihova služba ili vlast nipošto nije vladanje ili gospodovanje, nego služenje svemu Božjem narodu, kako bi u njemu živjela i rasla prava vjera, kako bi se razvijalo što savršenije bogoljublje i bratoljublje, kako bi sva Crkva izvršila svoje poslanje u svijetu da po njoj svi narodi upoznaju Evanđelje i Isusa Krista, Spasitelja svijeta – na slavu Boga Oca i na spasenje ljudi.
No Crkvu ne sačinjavaju samo služitelji Crkve ili hijerarhija, nego svi vjernici. Štoviše, oni prvi postoje radi onih drugih, radi cjeline svih vjernika.
Zašto se Crkva zove i katolička
Crkva se baš stoga i zove katolička, što na grčkom znači sveopća ili jedinstvena. Ona je sveopća ili katolička s više razloga. Ponajprije, ona je geografski katolička, sveopća: ona je po svem svijetu, za sve narode i za sve ljude. Svi su ljudi Božji stvorovi i svi imaju isti Božji poziv i dostojanstvo da budu djeca Božja. Crkva je sveopća ili katolička i stoga što je ona nedjeljiva i jedinstvena cjelina. Sv. Pavao smiono kaže: „Svi ste vi jedan u Kristu” (Gal 3.28). Divno se o tom izražava sv. Pavao. Po njemu, izvori toga katoličkog jedinstva jesu: jedno tijelo i jedan Duh – jedna nada u vječni život – jedan Gospodin Isus Krist – jedna vjera i jedno krštenje – jedan Bog i Otac sviju, nad svima i u svima (usp. Ef 4,4–6).
Drugi vatikanski koncil obnovio je za sve vjernike, koji inače ne vrše neku posebnu hijerarhijsku službu u Crkvi, naziv laici. Danas je taj naziv izgubio staro kršćansko značenje: najčešće se laik kaže za čovjeka koji u nešto nije upućen. No stara kršćanska riječ laik znači: član Božjega naroda. To je, dakle, ime dostojanstva i obveze.
Svi kršćani trebaju uvijek živo biti svjesni da su oni krstom „pokristovljeni”, da su po milosti ili bogosinstvu svi oni Božji sinovi, Božja djeca, pa stoga i braća među sobom. Svi kršćani trebaju se osjećati – zajedno s hijerarhijskim služiteljima – pozvani od Krista da aktivno sudjeluju u različitim službama Crkve: u službi posvećivanja (u bogoslužju i bogoljublju), u bratskom služenju (u kršćanskoj dobrotvornosti ili karitasu), u upravljanju kršćanskom zajednicom i, osobito, u naviještanju Kristove Radosne vijesti. Svim je članovima Crkve upućen Kristov poziv s Maslinske gore: „Pođite i sve narode učinite mojim učenicima!” Živjeti Evanđelje i riječju i djelom promicati Evanđelje – osobita je dužnost svih Isusovih učenika.
*
Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:
Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”
Što znači „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”
Što znači „(Vjerujem)… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega…”
Molimo: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…” Zašto je tako trebalo biti?
Što molimo kada kažemo da je Isus „sašao nad pakao…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „treći dan uskrsnuo od mrtvih…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega…”
Što znači da će Isus „odonud doći suditi žive i mrtve”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „Vjerujem u Duha Svetoga…”
Nad tajnama vjere je potrebno meditirati
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
Izvor: vjeronauk.net
