Foto: Shutterstock
U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „Vjerujem u Duha Svetoga…”
Isus se pojavljuje kao Učitelj i Spasitelj pun Duha Svetoga. Tako se predstavlja u Nazaretu: „Duh Gospodnji na meni je” (Lk 4,14). On govori riječi Božje i čini djela Božja u Duhu Svetom. U isto vrijeme češće upućuje svoje apostole da će im od Oca poslati Duha Svetoga da ih on iznutra prosvjetljuje, uvodi u svu istinu, da ih hrabri i ujedinjuje, da uvijek bude s njima.
Najjasnije Isusove riječi o Duhu Svetom nalazimo u Evanđelju sv. Ivana. Isus ga naziva Branitelj i Duh Istine koji od Oca izlazi (Iv 15,26). Učenicima veli: „Ja ću moliti Oca, i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek – Duha Istine… koji kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,16-17). A na drugome mjestu kaže: „On će vas upućivati u svu istinu” (Iv 16,13). A na dan Uskrsa Isus u Ivanovu evanđelju kaže učenicima: „Primite Duha Svetoga” (Iv 20,22).
Djela apostolska pripovijedaju kako su se učenici nakon uzašašća skupili u Jeruzalemu da po nalogu Uskrsloga čekaju dar Duha Svetoga. Isus im je bio rekao: „Primit ćete Snagu – Duha Svetoga. On će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci… sve do na kraj zemlje” (Dj 1,8).
I uistinu, na dan Pedesetnice, to jest pedesetog dana nakon Uskrsa, oni su bili dionici čudesnog dara. Stoga i mi pedesetog dana nakon Uskrsa slavimo Duhove (nekoć se taj dan slavio tri dana; to su bili „Duhovi” dani).
Isus je već učenicima obećao da će ih Duh Sveti upućivati u svu istinu
Duh Sveti Očev je i Isusov Duh. On je njihova uzajamna ljubav. On je s Ocem i Sinom pravi Bog. Za njega kažemo da je treća božanska osoba. On je ljubav kojom nas darivaju Otac i Sin. Stoga nas Duh Sveti potiče i osposobljuje da živimo u ljubavi prema Bogu i jedni prema drugima. On je ne samo Duh ljubavi, on je sama Ljubav.
Na dan prvih Duhova Isusovi učenici, apostoli, počeli su izvršavati Isusovu misiju, poslanje: „Pođite i sve narode učinite mojim učenicima…” Djela apostolska nam pripovijedaju kako je sv. Petar, kao pročelnik apostolskog zbora, održao prvu propovijed o Isusu Kristu i o Isusovu spasenju. Veliko mnoštvo ljudi prigrlilo je vjeru u Isusa Krista. I svi su se krstili i primili Duha Svetoga. Tako je nastala prva Crkva (o tom izvješćuju Djela apostolska, glava 2).
Duh Sveti otada djeluje u svoj zajednici Isusovih vjernika, u Crkvi. Štoviše, sv. Pavao uspoređuje svu crkvenu zajednicu s tijelom, kojemu je Isus Krist „glava”, a Duh Sveti je „duša” toga tijela. On iznutra oživljuje i ujedinjuje svu vjerničku zajednicu, daje joj zamah i rast, potiče je na djelatnost u širenju vjere i djelima ljubavi.
Duh Sveti osobito je bio djelatan u Božjoj objavi. On je govorio po prorocima, i pod posebnim njegovim vodstvom i nadahnućem (inspiracijom) sveti su pisci napisali Sveto pismo (Bibliju). A mnogo toga što je Isus govorio i činio u Crkvi se i nezapisano čuvalo i prenosilo, također pod vodstvom Duha Svetoga. To mi zovemo Predaja (Tradicija). Tako se pod utjecajem Duha Svetoga u Crkvi trajno i cjelovito čuva sva Božja i spasonosna istina koja je pohranjena u Svetom pismu i Predaji.
Isus je već učenicima obećao da će ih Duh Sveti upućivati u svu istinu (Iv 16,13). Oni su u svjetlu Duha Svetoga produbljivali svoje razumijevanje Isusa Krista i njegovih riječi i postupaka. Znali su uočavati nove situacije i na njih primjenjivati Evanđelje.
Uz pomoć istoga, Duha, sva zajednica vjernika, Crkva, napreduje u sve boljem razumijevanju Božje istine. I mi vjerujemo da je Duh Sveti tako vodi i čuva da se Crkva u svojoj cjelini nikada ne može prevariti u Božjoj istini. U tom smislu mi kažemo da je Crkva nezabludiva („nepogrešiva”).
Duh Sveti naročito je djelatan u tzv. Učiteljstvu Crkve. Isus Učitelj povjerio je svoju službu naučavanja na poseban način papi (rimskom biskupu) i svim biskupima svijeta u zajednici s papom. Kada on sam ili oni svi zajedno proglašavaju što na temelju Svetog pisma i Predaje treba vjerovati i u život provoditi – mi to kratko zovemo dogma i moral – tada ih Duh Sveti čuva od zablude. U tom smislu i za njih kažemo i vjerujemo da su nezabludivi. Tada vjernici, zajedno s njima, trebaju to prihvatiti kao Božju istinu.
Duh Sveti nas iznutra povezuje s Bogom Ocem i Isusom Kristom
Od prvih vremena kršćanstva, svi su kršćani zajedno s krštenjem primali i dar Duha Svetoga. Taj sakrament kojim se prima dar Duha Svetoga zovemo krizma ili potvrda. Riječ „krizma” potječe iz grčkoga a znači „pomazanje”. U najužoj je vezi s imenom Krist, što znači Pomazanik (Isus je „pomazan” Duhom Svetim, pa stoga i kršćani primaju „pomazanje” ili krizmu u znak da su i oni pomazani istim Duhom Svetim kao i Krist).
Sakrament krizme zove se i potvrda, jer u nama potvrđuje i utvrđuje našu krsnu povezanost s Kristom. I to baš time što u krizmi na poseban način primamo Duha Svetoga.
Duh Sveti nas iznutra povezuje s Bogom Ocem i Isusom Kristom. Intimnije povezani s Bogom, mi postajemo i jedni drugima bliži i prisniji.
Duhom Svetim prosvijetljen i ohrabren, kršćanin postaje svjedok Isusa Krista. Mi trebamo svjedočiti i riječju i životom. Stoga nas Duh Sveti potiče da što bolje upoznamo Krista i kršćanstvo, a ujedno nas poziva na odgovornost kako bi naš život bio uvijek u skladu s našom vjerom. Duh Sveti nam naročito govori po glasu naše savjesti, koja se prosvjetljuje čitanjem Svetog pisma i vjerničkim drugovanjem u zajednici vjere, a nadasve primjerom Isusa Krista i njegovih svetaca.
Po Svetom pismu, Duh Sveti ispunja svemir i čovječanstvo (Knjiga Mudrosti 1,7). Stoga Drugi vatikanski koncil upozorava da on djeluje u mnogim pokretima povijesti i u nastojanjima da se ostvari ljudski napredak i razvoj te bratsko zajedništvo među ljudima.
Kršćanin treba molitvom, razmišljanjem i meditacijom razvijati u sebi „duhovno osjetilo”, kako bi umio raspoznati što je od Duha Božjega. Samo će tako moći uvijek biti poslušan Duhu Svetom i dati svoj doprinos za sve što je dobro u ljudskoj obitelji.
Poseban dar Duha Svetoga je duh inicijative i poduzetnosti te duh odvažnosti i neustrašivosti za sve što je dobro.
Duh Sveti je uvijek iznutra prisutan svakome kršćaninu i svakome čovjeku koji slijedi svoju savjest
Duh Sveti je uvijek iznutra prisutan svakome kršćaninu i svakome čovjeku koji slijedi svoju savjest, da čovjeka prosvijetli i potpomogne u svakom dobrom nastojanju. Mi tu pomoć Duha Svetoga nazivamo milost djelatna. Osim toga, Duh Sveti dijeli među svim vjernicima i posebne darove koje zovemo karizmama. Karizme osposobljavaju pojedince ili grupe ljudi da poduzmu različita djela i dužnosti koje pridonose obnovi i općem rastu Crkve i čovječanstva.
Vrhunski dar Duha Svetoga jest to što nam on iznutra daje vjerovati i ljubiti Isusa Krista, a po njemu i nebeskog Oca. Po sv. Pavlu, Duh Sveti u nama budi sinovski osjećaj prema Bogu, da ga i nazivamo Ocem i ljubimo kao Oca i da se osjećamo Božja djeca i braća sa svim ljudima. Mi taj dar Duha Svetoga nazivamo milost posvetna ili bogosinstvo. U svemu tome, Duh Sveti – koji se naziva i životvorac – u nama budi i potiče želju i nadu u uskrsnuće tijela i vječni život.
Jednu od najkraćih i najljepših izreka o Duhu Svetom i njegovu djelovanju u nama čitamo u sv. Pavla:
„A kada dođe punina vremena,
odasla Bog Sina svoga…
da (po njemu) primimo sinovstvo.
A budući da ste sinovi,
odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga
koji (u vama) kliče: Abba! Oče!
Tako više nisi rob nego sin.
A ako si sin,
onda si i baštinik po Bogu” (Gal 4,4-7).
*
Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:
Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”
Što znači „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”
Što znači „(Vjerujem)… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega…”
Molimo: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…” Zašto je tako trebalo biti?
Što molimo kada kažemo da je Isus „sašao nad pakao…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „treći dan uskrsnuo od mrtvih…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega…”
Nad tajnama vjere je potrebno meditirati
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
Izvor: vjeronauk.net
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
