Foto: Unsplash, Brandon Morgan 

Nakon te ispovijedi snažno me je počela privlačiti Božja prisutnost u Presvetom sakramentu

Prije desetak godina prolazila sam kroz jako teško razdoblje depresije, tjeskobe i beznađa. Bila sam veoma blizu samoubojstva. Tražeći rješenje problema, naišla sam na osobu koja me je približila Bogu i potaknula me na životnu ispovijed, po kojoj se je moj život promijenio iz temelja. Nakon te ispovijedi snažno me je počela privlačiti Božja prisutnost u Presvetom sakramentu.

To sjedenje u crkvi, ta svjesnost prebivanja u Božjoj prisutnosti, odmaralo me je i ispunjavalo dubokim nutarnjim mirom

Znala bih nekoliko puta tjedno otići u crkvu, u bilo koje doba dana, i u njoj prosjediti sat-dva, a da ništa posebno ne molim. Bilo mi je važno da se nalazim u Božjoj nazočnosti. To sjedenje u crkvi, ta svjesnost prebivanja u Božjoj prisutnosti, odmaralo me je i ispunjavalo dubokim nutarnjim mirom.

Iako me je Isus u posvećenoj hostiji snažno privlačio k sebi, imala sam velikih problema s odlaskom na nedjeljnu Svetu Misu

Iako me je Isus u posvećenoj hostiji snažno privlačio k sebi, imala sam velikih problema s odlaskom na nedjeljnu Svetu Misu. Nisam se osjećala dobro među svim onim ljudima gledajući kako većina nas automatski izgovara riječi kojima ne razumijemo ni smisao ni svrhu. Bilo je očito da nam ni srca ni misli nisu u onome što govorimo i slušamo. Očito da samo dolazimo ‘obaviti’ nešto što od nas očekuju Bog i Crkva. A ja nikako nisam mogla prihvatiti Boga koji želi sa mnom komunicirati na takav način.

Bila sam jasno svjesna Božje nazočnosti, svjesna s kojom pažnjom i ljubavlju prisutni Gospodin sluša riječi koje mu svećenik upućuje u naše ime i riječi koje mi upućujemo Njemu

Odlučila sam ili, bolje rečeno, prisilila sam se ići na Svetu Misu i preko tjedna, jer je tada manje ljudi i Misa traje kraće. Nakon otprilike mjesec dana na jednoj sam Misi kao i obično bila opuštena, zatvorenih očiju kako bih se mogla što bolje sabrati i kako bi mi misli lutale što manje. Kad je počelo prikazanje darova, odjednom kao da su mi se uši otvorile na poseban način, kao da sam ušla u neku drugu dimenziju. Odjednom sam savršeno čula i razumjela što svećenik govori. Bila sam jasno svjesna Božje nazočnosti, svjesna s kojom pažnjom i ljubavlju prisutni Gospodin sluša riječi koje mu svećenik upućuje u naše ime i riječi koje mi upućujemo Njemu. Sve je imalo dubok smisao, sve se je savršeno nadovezivalo jedno na drugo – bila sam potpuno svjesna stvarnosti koja se je na Misi događala.

Ne idem samo radi sebe. Uvijek ima netko kome je Isusova milost s križa silno potrebna i komu je prikazivanjem Mise mogu posredovati

Od tada je prošlo desetak godina. I dalje se borim s odlaženjem na Svetu Misu, iako u dubini duše znam koliko mi svaka Misa donosi Božjeg mira u dušu, iako od Mise moja duša zaista živi. Ponekad je ta borba tako teška da mi se čini kako me sâm zloduh nagovara da ne idem. Tad si posvijestim koliko je Isusu moralo biti teško otići na križ, koliku je borbu proživljavao u Getsemanskom vrtu, iako je znao da će svojom mukom spasiti mnoge, i odlučim otići na Misu. Ne idem samo radi sebe. Uvijek ima netko kome je Isusova milost s križa silno potrebna i komu je prikazivanjem Mise mogu posredovati.
S vremenom sam shvatila da što imam veći otpor prema odlaženju na Misu, to me na njoj očekuje veći blagoslov.
Tko zna ne bih li bez ove tako neočekivane milosti odustala od Mise, poput mnogih koji na nju više ne idu, ili bi mi ona ostala samo nešto što trebam ‘obaviti’ kako ne bih teško sagriješila.

Svjedočanstvo iz knjige „Sveta Misa. Najsvetiji događaj na svijetu“ autora Josipa Lončara. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje.