Foto: Pixabay

Ivan Krstitelj posljednja je osoba Starog zavjeta. Posljednji s kojim je završio naraštaj koji je živio podalje od Boga, u svijetu opustošenu grijehom. Posljednji koji je zatekao svijet kao pustinju bez Boga i prvi koji je u pustinji otkrio Duha Svetog. O njemu se u Svetom pismu govori da je „rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svog javnog nastupa pred Izraelom.“

Ivan živi u čamotinji duha jer ga još ništa u domeni duha ne priječi; živi u čamotinji svojih misli jer nijedna misao nije važnija od misli o Bogu; u pustinji osjećaja, ne bi li napravio mjesta za spoznaju Božje ljubavi u materijalnoj pustoši, odbacivši od sebe mnoštvo stvari koje su mu smetale da vidi Svevišnjega

Čovjekov duh snaži se u pustinji slabosti. Čovjek sluša Boga jer je poput otoka, pomalja se iz oceana utopijskih žudnji, sa svih strana okružen valovima kušnja, ali im ne podliježe. „Čujte me, otoci, slušajte pomno, narodi daleki! Jahve me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena.“ (Iz 49, 1) Sama pustinja može biti mjesto spasenja, kao što je to otok za brodolomca koji se spašava s tonućeg razbijenog broda svijeta. Mnogi bi smrknuta lica mogli reći: „Moj je život pustinja“, ali možda je upravo ta pustinja njihov otok spasenja? Možda ih je sav taj kaos koji su izgubili natjerao da se duboko zamisle nad sobom?
Ivan živi u čamotinji duha jer ga još ništa u domeni duha ne priječi; živi u čamotinji svojih misli jer nijedna misao nije važnija od misli o Bogu; u pustinji osjećaja, ne bi li napravio mjesta za spoznaju Božje ljubavi u materijalnoj pustoši, odbacivši od sebe mnoštvo stvari koje su mu smetale da vidi Svevišnjega. U svim stvarnostima koje ljudi deificiraju, on vidi samo pustoš. Ali pustinja je idealan prostor, jer u njoj nema više ničega što bi moglo zaklanjati onoga koji je punina – Boga. Paradoks je pustinje u tome što je uistinu jedino ona u mogućnosti smjestiti puninu Božje prisutnosti, jer se Bog ne predaje u dijelovima, nego samo u cijelosti, ne podnoseći uza se nikoga i ništa.

Oduvijek sam zadivljen Ivanovom neustrašivošću. Zavidio sam mu na hrabrosti koju je pokazivao nikada ne prezajući od toga da govori samo istinu, bez obzira na posljedice

I još nešto. Oduvijek sam zadivljen Ivanovom neustrašivošću. Zavidio sam mu na hrabrosti koju je pokazivao nikada ne prezajući od toga da govori samo istinu, bez obzira na posljedice. Meni je, kao čovjeku koji je toliko godina proveo sam pretvarajući se da je nešto drugo, iz straha da me ljude ne prihvate, oduvijek bio nedostižan uzor. Nakon mnogo godina shvatio sam tu zagonetku kako se riješiti bilo kakva osjećaja straha. Naime, postoji tijesna veza između zadovoljenja svih svojih prirodnih potreba, počevši od toga da napunimo vlastiti želudac, sve do toga da nahranimo svoj intelekt, i rasta osjećaja straha. Što više toga posjedujemo, to više strepimo od toga da ćemo izgubiti sve što smo postigli. Na ovom mjestu navest ću jednu zanimljivost – Herodovo ime, ime čovjeka koji nikad nije sebi ništa uskratio, povezano je s hebrejskom riječi harad, što doslovce znači ‘tresti se od straha’.

Trebamo imati svoju malenu pustinju, svoju malenu osamu da bismo živjeli u Ivanovu duhu

Trebamo imati svoju malenu pustinju, svoju malenu osamu da bismo živjeli u Ivanovu duhu, jer takav pristup priprema čovjeka za susret s Isusom. Dužni smo tijekom dana omogućiti si i najmanji prostor u kojem u osami možemo spoznati Boga i osnažiti se duhom. Imaš li svoju pustinju? Svoju osamu ispunjenu Božjom prisutnošću? Takvo vrijeme i mjesto kojem nitko izuzev njega nema pristup?
Mala se djeca često skrivaju u ormarima među starim zimskim kaputima, iza vrata ili na prašnim tavanima, ne bi li daleko od odraslih sigurno uživala u idili. Sjećam se kako sam se kao dijete skrivao od odraslih iza ormara ili ispod stola ili na nekim drugim tajnovitim mjestima, da budem sam sa sobom. Vjerojatno sam već tada zamijetio Božju prisutnost. Katkad sam mu se obraćao i osjećao sam da me sluša. Kad se udaljuješ od drugih, ponovno stječeš sebe, a to je preduvjet da bi bio u prigodi spoznati Božju prisutnost. Sami si možemo stvoriti takav prostor u kojem ćemo spoznati samo Boga, ili nam život može osigurati takve uvjete. Odricanje ili neki gubitak čovjeka na kraju natjeraju da se povuče u osamu. Što ona uistinu predstavlja?

O čemu je maštao? Čime se igrao? Kako je provodio vrijeme u toj pustari? Ne znamo. Jedino što znamo jest da ga je ta situacija od najmanjih nogu otvorila djelovanju Duha Svetoga

Napuštanje drugih ili napuštenost od drugih. Pustinja je uništeno mjesto – dakle uništenje, ma kakvo ono bilo, proizvodi osjećaj pustoši. Oduvijek me zanimalo koje je pravo značenje tih riječi, da je tako mali dječak živio u pustinji. Znači li to da je živio daleko od ljudi ili također daleko od svojih roditelja? Da je bio dijete koje se odgajalo bez roditelja, bez prijatelja i prijateljica, bez bilo kakva odnosa s bilo kim? Morao je biti veoma tužan jer je od najmanjih nogu cijele dane provodio posve sam. Između njega i njegovih roditelja, koji su bili puno stariji od njega, sigurno također nije bilo prisnije veze. Dijete koje su roditelji dobili u poznim godinama osjeća prevelik razmak između sebe i njih da bi se ugodno osjećalo. O čemu je maštao? Čime se igrao? Kako je provodio vrijeme u toj pustari? Ne znamo. Jedino što znamo jest da ga je ta situacija od najmanjih nogu otvorila djelovanju Duha Svetoga. Ivan Krstitelj čovjek je koji je od početka do kraja ispunjen Duhom Svetim; da bi se postalo tako ispunjenim, moramo se predati, a ne kapitulirati. Pokazujući srčanost i poniznost, prepustiti se djelovanju, priznati da život može protjecati prema zamislima Najvećeg Arhitekta, koji pustinju čini ispunjenom.

Neostvarene želje, propali brak, neuspjelo roditeljstvo, činjenica da nas je napustila voljena osoba, da nemamo sreće, usamljenost, pustoš čuvstava, osjećaj da nismo nikomu potrebni, da su nas svi zaboravili, pa čak i da nam je netko nanio nepravdu, osjećaj odbačenosti – sva ta iskustva nas, premda su iznimno bolna, bacaju ravno u Božje naručje i čine tu pustinju Ivana Krstitelja. Ona nas savršeno oblikuju i duhovno osnažuju, premda često započinju bolom koji nas razdire. Ako želimo da nam uspije u onom životu, zašto maštamo o uspjehu na ovom svijetu? Samo pustinja stvara ozračje u kojem se možemo približiti Bogu. Slaviti Boga trebamo u Crkvi, u zajednici, ali prijateljstvo s njim moguće je samo u osami. A možda „blagodat“ pustinje ne proizlazi samo iz činjenice da proživljavamo pustoš u svojem srcu, da osjećamo uništenje, usamljenost, nego također i iz gorljivosti kojom joj se, htjeli mi to ili ne, prepuštamo. Pritom mislim na sunce, od kojeg se u pustinji ne može pobjeći.

U pustinji ništa ne zaklanja sunce, čovjek je izložen njegovu svjetlu i vrućini, preplanuo je i pocrnio – od sunca nam pocrni koža. Više ne možemo skriti činjenicu da u sebi nosimo tamu – to je sljedeći paradoks. Netko tko živi nesvjestan svoje tame, boji se svjetla koje razotkriva mrak. Sunce je pak simbol Boga. Isus je na gori Tabor isijavao svojom pojavom poput sunca!

„Elizabeti se, međutim, navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca – Zaharija, no mati se njegova usprotivi: ‘Nipošto, nego zvat će se Ivan!’ Rekoše joj na to: ‘Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.’ Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa ‘Ivan mu je ime!’ Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji.“

Iz knjige „Valovi milosti“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

ISKORISTI LJETNI POPUST! Knjigu za 70 kuna možete kupiti ovdje.