Foto: Unsplash

Svaku večer prije spavanja u obitelji molimo i molitvu Anđele čuvaru mili, našim anđelima čuvarima. Ali da bi taj anđeo mogao biti stvaran, da bi mogao biti djelotvoran i sudjelovati u nečijem životu, to sam toga dana prvi put čuo na takav način i to je bio prvi put da mi je ta ideja uopće pala na pamet.

Kako mogu znati da anđeo čuvar zbilja postoji?

Dakle, uvečer toga dana, kao i svake večeri prije spavanja, molio sam, ovaj put s tatom. Nakon što smo izmolili Anđele čuvaru, upitao sam ga kako mogu znati da anđeo čuvar zbilja postoji. Kako to mogu znati ako ga ne vidim vlastitim očima, ako ga ne dodirnem svojom rukom? Nekako sam, priznajem, očekivao da će se tata naći u neprilici i da mi neće znati odgovoriti, ali on me iznenadio odgovorom. Rekao je:

„Pa zašto ga ne izazoveš?”

„Kako to misliš da ga izazovem?” odvratio sam.

„Pa lijepo, jednostavno mu reci: dosta zezanja, hoću te upoznati, i to smjesta, bez muljanja i izvlačenja. Vidjet ćeš, odgovorit će ti.”

„Ali kako će odgovoriti?”

„E, na to ti pitanje ne mogu odgovoriti, to ovisi o njemu; ovisi kakav je. Moj je bio pravi zafrkant”, reče, poljubi me u čelo i ode glasno se smijući.

Izazov anđelu čuvaru

Čuj to: anđeo zafrkant, frend moga tate… Mošʼ si mislit! Pa pored ove priče ona Jurajeva je smiješna. Ali moj tata se uvijek zeza, pa je vjerojatno to i sad slučaj. Ipak, ja nisam za zezanje. Sklopio sam ruke u znak poštovanja kako to uvijek činim kad molim i rekao poluglasno:

„Neću više gubiti vrijeme na tebe ako te nema; izazivam te da se pokažeš!”

Prvenstvo Zagreba

Subota je brzo svanula. Odnosno kad sam ustao, još nije bilo svanulo. Prvenstvo Zagreba u plivanju počinjalo je u osam sati, a već u 7:15 smo morali biti na rasplivavanju. Bilo mi je to prvo natjecanje i bio sam jako uzbuđen.

(…) Kad sam odmjerio druge plivače, primijetio sam da nisam ni najviši ni najsnažniji. Znao sam da će u mojoj skupini biti starijih dječaka, ali svejedno mi nije bilo ugodno među svim tim mišićavcima. Zbog toga sam se na zagrijavanju htio dokazati, pa sam se previše istrošio za sâmo natjecanje. (Mislim da je to ono na što roditelji misle kada mi kažu da se na pogreškama uči. Ovu sam lekciju bome dobro zapamtio.) Na sâmom sam natjecanju najprije plivao tehnikom dupin. Ona mi zapravo najslabije ide, ali trenerica me stavila u tu disciplinu jer je klub trebao popuniti mjesto. Prolazak mi i nije bio toliko loš: bio sam sedmi od osam natjecatelja i nisam imao tako velik zaostatak. Međutim, petnaestak sekundi nakon završetka, dok sam još hvatao dah i dolazio k sebi, začuo sam glas spikera na razglasu: Marko Babić diskvalificiran zbog nepravilna plivanja. Smrznuo sam se. Oduzele su mi se noge po drugi put u pola sata. Ajoj. Kad sam izašao iz bazena, trenerica me ohrabrila, i to me je malo vratilo u normalu. Rekla je:

„Bio si dobar, ali se nisi dobro okrenuo i glavom nisi dobro ulazio pod vodu. To ćemo riješiti na treningu. U svakom slučaju – bravo za tebe!”

Još kad sam vidio kako mi moji veselo mašu s tribina, ponovno sam zadobio hrabrost. U drugoj disciplini u kojoj sam se natjecao plivalo se tehnikom kraul. To je onaj najklasičniji način plivanja. Tu sam bio četvrti od osam plivača, i neću ništa drugo reći osim da sam opet bio diskvalificiran. Krivo sam završio utrku, nisam dotakao cilj. Moji mi više nisu veselo mahali s tribina. Trenerica me nije hrabrila. Uprskao sam stvar. Poslije ručka slijedio je drugi dio natjecanja. Plivao sam leđno, svoju omiljenu disciplinu. Plivali smo dvije dužine malog bazena. Nas osmorica. Od samog starta grabio sam svom snagom. Bio sam prvi. Do mene je plivao jedan mišićavi s kapom na kojoj se nalazila peraja. Ovaj mu je put peraja bila okrenuta prema dolje jer smo plivali leđno, pa su zato u mene gledali zubi morskoga psa koji su se mom sunatjecatelju nalazili ponad čela. (Ne, to nije bio razlog zašto sam vodio, ako ste to pomislili.)

Odjednom, pred sâm kraj, odnekud se stvorio taj mali žuti te je plivao u ravnini sa mnom

Nakon prvog dijela i okreta osvrnuo sam se i lijevo i desno – vodio sam za pola dužine tijela. Samo sam trebao istim ritmom nastaviti do kraja. Odjednom, pred sâm kraj, odnekud se stvorio taj mali žuti te je plivao u ravnini sa mnom. Iako se to ne radi (kako se ne bi skrenulo), nisam odolio i pogledao sam prema njemu. A taj je frajer, ni pet ni šest, isplazio svoju jezičinu i odjurio kao ispaljen iz puške. Na kraju sam završio treći. Nisam znao bih li se radovao ili zagnjurio tog žutokljunca! Kakvo nesportsko ponašanje, pa to je po mojoj procjeni bilo za doživotnu diskvalifikaciju iz svih bazena na svijetu! Zamislite, beljiti se u samom finišu utrke! Izašao sam van i dok smo išli prema svojim klupama na presvlačenje, vidio sam kako mi tata i mama oduševljeno mašu s tribine. Potom mi je trenerica dala pet. Ne kužim. Rekli su mi da će to biti dosta bodova za klub; drugo mjesto je velika stvar. Kakvo sad drugo mjesto, pa bio sam treći?!

Okrenuo sam se da vidim gdje je ʽbeljećiʼ žutokljunac, ali nije ga bilo. Na semaforu je pored drugog vremena utrke stajalo moje ime. Više mi ništa nije bilo jasno!

I dalje mi ništa nije jasno

Taj moj tata… Ima on svojih mana… No ne mogu reći nijednu riječ protiv njega… Ipak, ponekad mi stvarno ide na živce! Sto puta sam ga pitao za malog ʽbeljavogʼ žutokljunca, a frajer se samo smijao. Hvala ti, tata, na kvalitetnom razgovoru! Super. A da se ja njemu izbeljim, on bi se meni još jače i opet nikakve koristi.

Hitan odlazak u trgovinu

(…) Odjednom se iz kuhinje začuo tatin prodoran glas:

„Marko! Marko!”

„Molim, što je?” odgovorio sam.

„Moraš ić’ u trgovinu i to smjesta!”

Obuo sam tenisice, uzeo vrećice, novac, popis i krenuo.

„Jesi li siguran da će sve to moći nositi?” upitala je mama tatu.

„On? Pa to je već muškarac, još mu samo brkovi moraju narasti i možemo ga ženiti”, rekao je tata, pogledao prema meni i namignuo mi. No, nije mi bilo smiješno jer mi je prst pulsirao, nabubrio i bolio me!

Teta Sara je napunila obje vrećice do vrha. Litra octa, litra ulja, velika boca mineralne, sok, Vegeta, šećer… Pa jedva sam to nosio! Tek što sam izašao iz trgovine, već sam morao spustiti vrećicu koju sam nosio u lijevoj ruci. Bio sam ljut i žalostan u isto vrijeme. Ponekad život stvarno nije pravedan, razmišljao sam i uto začuo kako mi netko govori:

„Trebaš pomoć?” Okrenuo sam se i ugledao ga. Tip je stajao pored mene! Na ulazu u trgovinu vidio je da imam problema. Ma, šta on tu radi??? Otkad on tu živi??? Bio sam potpuno zbunjen.

„Može”, odgovorio sam prilično tiho. Tip je jednostavno uzeo moju vrećicu i ponio je. Nizak je, pomislih. U redu, ja jesam najviši u svom razredu, ali on je…, ma je, nizak je za našu generaciju! „Na suhom” izgleda drukčije. Nekako se gega dok hoda. Smiješan mi je.

Iznenadio me i nisam se pravo ni snašao, a već smo bili pred ulazom u moju zgradu. Upitao sam ga samo kako se zove. On mi je kratko odgovorio: „Fabijan”, stavio vrećicu na pod i rekao: „Evo”. Nisam se sjetio zahvaliti mu nego sam samo promrmljao: „Vidimo se!”

„U to nema sumnje”, značajno je odgovorio i u sekundi nestao iza ugla. Znam da ponekad djelujem zbunjeno, a da često toga nisam ni svjestan, ali taj put sam u potpunosti bio svjestan da sam zbunjen, i to skroz.

Iz knjige “Tko to kaže da anđeli čuvari ne postoje? (Neka mi se javi – ako ima hrabrosti!)”, autora Nevena Drozdeka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi pročitaj ovdje, a kupiti ju možeš ovdje.