Foto: altanaka, Shutterstock

Nepriznati grijeh postaje uvreda Svetosti koju prenosimo u nasljeđe i otrovno korijenje koje, čak i nakon puno godina, čini da naš život vene a njegov plod truli pred našim očima. Ne shvaćamo što se s nama događa, čudimo se, optužujemo Boga ili prebacujemo krivicu na „zlu sudbinu”

Grijeh nas zna kompromitirati i posramiti

Kada gledamo bilo koje stablo, postaje odmah jasno da svu svoju snagu crpi iz korijenja koje je skriveno, koje se zapravo i ne vidi. Slično je i s našim životom. Sva naša snaga ovisi o onome što je nevidljivo, o korijenu našega života i o tome koliko je on zdrav i jak. Obično ono što skrivamo jest ono čega se sramimo ili obratno, ono što najviše cijenimo. Grijeh nas zna kompromitirati i posramiti, čini da ga se bojimo izreći ili čak ne znamo o njemu niti govoriti. Dolazi onda do kušnje da mu damo „novo ime” ili ga uopće ne priznamo kao grijeh u ispovijedi. Najviše smo u iskušenju za vrijeme ispovijedi kada već klečimo u ispovjedaonici.

Sotona ne priznaje poraz i zbog toga uvijek kada mi priznajemo grijehe, on to doživljava kao poraz jer se tim činom oslobađamo od demona

Sotona ne priznaje poraz i zbog toga uvijek kada mi priznajemo grijehe, on to doživljava kao poraz jer se tim činom oslobađamo od demona. Nepriznati grijeh postaje uvreda Svetosti koju prenosimo u nasljeđe i otrovno korijenje koje, čak i nakon puno godina, čini da naš život vene a njegov plod truli pred našim očima. Ne shvaćamo što se s nama događa, čudimo se, optužujemo Boga ili prebacujemo krivicu na „zlu sudbinu”.

Kada je već odlučila izreći taj grijeh, pokazalo se da joj neka „tajna sila” to ne dopušta. Njezin je život postao velika muka…

Silno ju je to mučilo

Sjećam se mlade žene koja se godinama sramila priznati grijeh samozadovoljavanja. Silno ju je to mučilo. Zapravo se s tim mučila još od djetinjstva. Kada je bila curica, nije znala to nazvati pravim imenom a kada je postala odrasla žena, sramila se to ispovjediti, te je išla na Pričest vrijeđajući svetogrdno samu Svetost. Kako bi mogla s time donekle živjeti, sebe je uvjerila da to nije grijeh. Nakon nekoga vremena počele su joj se događati čudne stvari. Nije mogla više izdržati u crkvi, napadale su je strašne, nečiste misli.

Život joj je postao muka

Kada je pristupala sakramentu ispovijedi, nije se mogla sjetiti nijednoga grijeha. Naposljetku, kada je već odlučila izreći taj grijeh, pokazalo se da joj neka „tajna sila” to ne dopušta. Njezin je život postao velika muka. Patnja je postala posljedica nepriznavanja grijeha. Opet se javlja dobro poznata kontradiktornost: prije je mogla, ali nije htjela, a sada kada je htjela, nije mogla. Bila je izručena na milost i nemilost demonima.

Isus je pokazao gnusobu grijeha, umirući naočigled svih da nikada pred Njim ne skrivamo grijehe! Skriveni grijeh donosi prokletstvo koje tlači cijeli naš život

Skriveni grijeh donosi prokletstvo koje tlači cijeli naš život

Stojeći pred raspelom, vidimo na njemu Čovjeka potpuno posramljenog, poniženog, ali i uzdignutog. Svi su ga vidjeli a On nije skrivao svoju muku pred svijetom. Umro je kao grešnik, kako je bilo pisano, postao je „grijehom” za nas. „Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednošću Božjom” (2 Kor 5,21). Upravo u tom kontekstu treba razumjeti ovu čudnu formulaciju – Isus je na sebi pokazao sliku grijeha, pokazao da se grijeh ne smije skrivati. Otkrio je sliku grijeha, svu njegovu tragediju, na primjeru svoga unakaženoga tijela! To trebamo primiti u svoje srce. Isus je pokazao gnusobu grijeha, umirući naočigled svih da nikada pred Njim ne skrivamo grijehe! Skriveni grijeh donosi prokletstvo koje tlači cijeli naš život.

Iz knjige „Zašto Bog dopušta patnju” autora patera Augustyna Pelanowskog. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.