Foto: Shutterstock

Bio je svibanj, suradnici Kursilja različite dobi, bili su pozvani na duhovnu obnovu na otok Krapanj kraj Šibenika. Nisam očekivala da bi i mene mogla dočekati milost da odmorim i napunim dušu na toj duhovnoj obnovi. Da, prijavila sam se na vrijeme, no znala sam da čovjek snuje, a Bog određuje i nikome do zadnjeg nisam govorila kamo idem taj vikend u svibnju.

I naravno, Bog se opet o svemu prekrasno pobrinuo: od neplaniranih prijateljstava, događaja i zahvata u moju prošlost. Ne samo da sam postala svjesna nekih rana već me i posramio jedan petnaestogodišnji momak.

„To je u redu, ali Isus zavrjeđuje i naše poštovanje”

Ivan se isticao već u putovanju busom. Izuzetno živahno čeljade, prostodušan i vedar. Naravno, brzo smo se sprijateljili, nije mu smetalo što je većina nas duplo, troduplo i više starije od njega. Ona radost, koja je dar Duha Svetoga jednostavno je isijavala iz svake njegove geste i riječi. Svaki smo dan imali svetu misu. U ekipi je bilo nekoliko nas mlađih animatora, suradnika Kursilja. Kako se tijekom godine rijetko podružimo, koristili smo svaku priliku za razgovor, smijeh i glupiranje. I tako, sjedimo u crkvi nas petero, šestero. Na toj sam klupici među najstarijima, no to me ne priječi da se povremeno nasmijem nekome pored mene i da nekome nešto ne došapnem prije početka mise. Momak koji je sjedio do mene svako je malo imao neku primjedbu, no u jednom se trenu uozbiljio. Upitam ga je li dobro. Kaže da je ok. Pa mu kažem da mi je neobično da je najednom tako miran.

A onda mi to momče ispripovjedi kako ga je Ivan upozorio da se ne ponaša u crkvi „baš fino”. Na to mu je ovaj rekao da nema veze, da je Isus i tako njegov prijatelj i da si je on s Njim dobar. A Ivan mu je na to odvratio da je to u redu, ali da Isus zavrjeđuje i naše poštovanje.

Kao da me grom ošinuo

Kao da me grom ošinuo. Zašutjela sam, pogledala Ivana, koji je sjedio iza mene, i blaženo gledao prema svetohraništu, a momku do sebe tada sam rekla kako je Ivan jako dobro to rekao.

Svi smo se na toj blaženoj klupici umirili, uskoro je započela sv. misa. Još sam uvijek bila pod dojmom Ivanove reakcije. Da, i sama se ponekad, pogotovo kada sam među svojom ekipom, u crkvi ponašam neozbiljno. Nekako kao da mislim: „Pa Isus nas i tak’ gleda, i sigurno Mu neće smetati ako malo popričamo kad se tijekom godine rijetko stignemo malo više podružiti”. Ali da, kako reče naš Ivan: Gdje je tu poštovanje prema Isusu? Naravno da je On naš prijatelj i Netko tko je uvijek tu, ali ne valja zaboraviti da je Isus Bog koji zaslužuje da Mu se klanjamo, da Ga hvalimo i slavimo i da se prema Njemu odnosimo i s poštovanjem.

Već je prošlo i nekoliko mjeseci od tog događaja, a još mi je uvijek u sjećanju svečanost i blaženost Ivanova lica kad gleda prema svetohraništu. Vjerujem da je nekako slično morao izgledati i Ivan apostol kad je naslonio glavu na Isusa.

Riječi svetog Padra Pija

Isus nas gleda iz svetohraništa i sigurno voli kad smo opušteni u Njegovoj blizini. No, ne valja pretjerivati. Budimo dostojanstveni u crkvama. Kako bi rekao naš Ivan – ponašajmo se fino jer Isus to zaslužuje. Neka nam u tome budu na pomoć i riječi sv. Padra Pija iz Pietrelcine: „Pokušajmo, dakle, imitirati, koliko možemo, Isusovo skromno i dostojanstveno držanje. I učinimo sve što možemo da budemo što sličniji Njemu na zemlji kako bismo mogli biti što savršeniji i sličniji Njemu cijelu vječnost u nebeskom Jeruzalemu.”

Anika Sačić