Foto: Shutterstock

„Prijelaz je bio vrlo težak. S praktičnog stajališta u samostanu sam živjela bez ikakvih problema, ništa mi nije nedostajalo. Sada se sve promijenilo. Sada sam spavala na podu straćare koju su noću pustošili miševi i štakori. Jela sam hranu koju su jeli oni kojima sam pomagala, i to onda kada je bilo hrane. Bila je to golema promjena, ali to mi nije smetalo. Odabrala sam takav život kako bih doslovce ispunila ono što evanđelje nalaže, osobito ovaj dio: ‘Ogladnjeh i dadoste mi jesti… Gol bijah i zaogrnuste me… U tamnici bijah i dođoste k meni’ (Mt 25,35-36). Ljubila sam Isusa u najsiromašnijim siromasima Calcutte, a kada tako ljubim, onda ne osjećam bol i umor.

Isus mi je naložio služiti najsiromašnijima među siromasima. Preko djece sam počela ulaziti u labirint najvećeg siromaštva u Calcutti.

Od samog početka nisam se imala vremena dosađivati. U toj sirotinjskoj četvrti oko mene su se okupljala djeca, koje je bilo sve više. Prvog dana bilo ih je petero, nakon tri dana dvadeset i petero, a do kraja mjeseca sa mnom je bilo četrdeset i jedno dijete. Nekoliko godina poslije moja je družba upravo na tom mjestu osnovala školu koju je pohađalo više od pet stotina djece.“

Upitao sam je: „Jeste li na samom početku pomagali još nekome osim djeci?“

„Kao što rekoh“, odgovorila je, „Isus mi je naložio služiti najsiromašnijima među siromasima. Preko djece sam počela ulaziti u labirint najvećeg siromaštva u Calcutti.

U to je vrijeme gradom lunjalo milijun beskućnika. Počela sam posjećivati i druge sirotinjske četvrti. Išla sam od straćare do straćare kako bih vidjela mogu li im kako pomoći. Pomagala sam onima koji su spavali uz rubove ulica jedući iz kanti za smeće. Susretala sam ljude koji su trpjeli u groznim mukama: slijepe, osakaćene, oboljele od gube, izobličenih lica i tijela, ljude koji nisu mogli samostalno stajati, nego su me četveronoške slijedili proseći hranu.

Jednoga sam dana na gomili smeća pronašla ženu koja je bila napola mrtva. Izgrizli su je štakori i muhe.

Jednoga sam dana na gomili smeća pronašla ženu koja je bila napola mrtva. Izgrizli su je štakori i muhe. Odnijela sam je u bolnicu, ali su je odbili primiti rekavši da njoj nema pomoći. Usprotivila sam se i rekla da neću otići dok je ne prime. Dugo smo se raspravljali, ali su je na kraju ipak smjestili u bolnicu. Ta se žena uspješno oporavila. Zahvaljujući mi poslije rekla je: ‘Mislim da me na tom smeću ostavio sin!’ Njezine riječi ukazale su mi na posljedicu siromaštva koja razara sve pred sobom: razaranje međuljudskih odnosa – čak i onih primarnih, instinktivnih osjećaja koji djecu vežu za roditelje.

Jednom sam trebala nekoliko napuštenih osoba smjestiti u kolibu. Satima sam hodala po najjačem suncu u potrazi za smještajem za njih. Već se spuštala noć, a ja sam jedva stajala na nogama od iscrpljenosti. Tek sam tada shvatila koliko su iznemogli bili siromasi koji su uvijek u potrazi za komadićem hrane, lijekom ili krovom nad glavom.“

Iz knjige „Razgovori s Majkom Terezijom” autora Renza Allegrija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.