Foto: Shutterstock

Biti pretjerano agresivan ili nasrtljiv znači prijeći granicu. Ne kažem da nećete disciplinirati svoju djecu ili ih dovesti u red (više o tome u 7. poglavlju: Disciplina). Ali ne smijete izgubiti strpljenje i smirenost i biti agresivni prema djetetu, verbalno ili tjelesno. Lako je podići glas da bi vas čuli ili ih zgrabiti i naguravati da bi vas slušali. Neka djeca moraju podnositi i puno gore stvari. Primam mnogo pisama od roditelja koji su bili zlostavljani kao djeca i znam iz osobnog iskustva što su strah, frustracija i bijes, jer sam kao dijete gledao kako moj otac verbalno zlostavlja moju majku. Koje god dobi bilo, oštar jezik ili grubo postupanje mogu izazvati srdžbu kod djeteta i ono će se zatvoriti prema roditelju.

Kršenje obećanja može biti prelazak granice, čak i kada mama i tata vjeruju da imaju dobar razlog zašto ne ispune ono što su bili obećali. Jedan od najgorih scenarija jest dijete koje čeka na roditelja koji se više neće vratiti. Moj se prijatelj sjeća kako je njegova mama otišla nakon što je obećala da će se vratiti za dva tjedna. Mjesecima je gledao kroz prozor, a njegovo srce je zaigralo kad bi prošao plavi auto sličan njezinu. On pripovijeda: „Bolje da mi je rekla: ‘Ja sam alkoholičarka i neću se više vratiti, ali baka će se brinuti o tebi.’“ Ovako je njegovo malo srce bilo slomljeno njezinim prekršenim obećanjem.

Ali svako prekršeno obećanje – neodlazak na dječju priredbu ili utakmicu, zaboravljanje obećanja o igrački koju ste trebali donijeti – bez obzira na to koliko se to nevažno činilo, može razljutiti i ogorčiti vaše dijete. Stvar je jasna: držite svoja obećanja koja ste dali svojoj djeci pod svaku cijenu. Sveto pismo kaže: „Tko se diči lažljivim darom, on je kao oblak i vjetar bez kiše.“ (Izr 25, 14) Ali ako ne možete ispuniti obećanje, zbog okolnosti koje su izvan vaše moći, tražite oproštenje i učinite nešto kao nadomjestak. (…)

Vrijeđanje prekoračuje granicu veoma lako, čak i ako se radi o šali – „samo za šalu“. I ako svoje dijete zovete pogrdnim imenima kad ste uznemireni ili ljuti, to će samo štetiti. Moj me je otac često nazivao beskorisnim, a to je bio jedan od razloga zašto sam zatvorio svoj duh za njega za mnoge godine. Znam da bismo se jedan drugomu ispričali da je moj tata danas živ. Vjerujem da duboko u svojem srcu nije htio tako reagirati, ali me je njegova reakcija svejedno pogodila. Ponavljam: nikada nemojte svoju djecu nazivati pogrdnim imenima ili ćete izgubiti njihova srca. Čudim se emocijama koje me preplavljuju dok ovo pišem. Pogrđivanje u obitelji nije dobra stvar. Istina je da „jezik je vatra“ (Jak 3, 6).

Lažne ili ishitrene optužbe bez provjere ili saslušanja mogu biti posebno štetne. Kad je Joy bila tinejdžerica, zatekao sam ju kako se hrva sa svojim prijateljem na podu naše dnevne sobe. Samo su se zabavljali, ali to je za mene bilo ozbiljno upozorenje. Pozvao sam ju na stranu (barem sam se toliko pribrao) i pokušao joj objasniti kako takav blizak dodir može djelovati na mladića. Joy je bila zbunjena i šokirana. Za nju i njezina prijatelja to je bila sasvim nevina igra i samo je čula da ju krivim za nešto što se nije dogodilo. Bila je ljuta i zaplakala je te se je zatvorila za mene za dugo vrijeme. (…)

Lažne ili prenagljene optužbe mogu biti posebno štetne za tinejdžere, jer su oni u potrazi za svojim identitetom i pokušavaju sami sebe razumjeti i postati neovisni. Ali lažno optuživanje vlastite djece u bilo kojoj dobi, bez uvida u činjenice, neminovno će ih ogorčiti i razljutiti. Kao što Pismo kaže: „Znajte, braćo moja ljubljena! Svatko neka bude brz da sluša, spor da govori, spor na srdžbu.“ (Jak 1, 19) Drugim riječima, pozorno slušajte i proučite činjenice prije nego što nešto kažete ili učinite. Mudre izreke mudro savjetuju: „Tko odgovara prije nego što sasluša, na ludost mu je i sramotu.“ (Izr 18, 13) (…)

Slušanje je umijeće, i još i danas ga svladavam. Ali jedno sam naučio: odgoj se ne sastoji u tome da vaša djeca razumiju vaše upute, savjete i vodstvo, nego u pokušaju da vi razumijete njih – kako se osjećaju i što vam žele reći. Možda možete nešto naučiti iz mojih pogrešaka. Ono što vaša djeca trebaju i za čim teže jest da ih razumijete, a za to nema boljeg načina od slušanja.

Nerazumna očekivanja i zahtjevi također su česta pogreška i prelaženje granice koju roditelji čine, i to stoga što nisu svjesni da njihova djeca ne mogu ispuniti ono što se od njih traži. Roditelji ne mogu vidjeti stvari kroz dječje oči jer su previše zaposleni nastojeći živjeti svoje živote u svojoj djeci. Otac trenira kćerinu nogometnu ekipu i zato što je ona najbolja igračica, previše ju forsira. Iako tvrdi da je to za njezino dobro, on na taj način ispunjava svoju potrebu za važnošću. Djevojčica odrasta umorna i u stalnu pritisku te na kraju prestaje igrati, zbog čega otac pobjesni, jer to doživljava kao nepoštovanje. Ona se zatvara u srdžbi i izgubi srce.

Početak začaranoga obiteljskog kruga često se nalazi u preveliku očekivanju od djece. Ako ih pritiskasmo preko mjere, djeca mogu (i hoće) pobjesnjeti (Ef 6, 4) ili postati potištena (Kol 3, 21). Jedna je žena napisala da je uvijek htjela biti tatina djevojčica, „ali bez obzira na to koliko se trudila biti savršena, nijednom nije rekao da je ponosan na mene niti me zagrlio … što god da sam napravila, nikada nije bilo dovoljno dobro za njega“. „S vremenom sam se počela praviti kao da mi nije stalo. Nisam marila za njega.“

Na razne načine može se prijeći granicu i ožalostiti svoje dijete. Korisno načelo jest vagati svoje riječi i postupke pitanjima poput ovih:

„Hoće li ono što ću reći moje dijete prihvatiti s ljubavlju?“

„Trudim li se sagledati stvari kroz oči malog čovjeka pred sobom?“

„Sjećam li se kako je bilo biti dijete?“

Malo se zaustavite i postavite si ta pitanja. To je dobar početak, ali još morate puno toga naučiti o dječjoj potištenosti. Većina roditelja mora odgovoriti na jedno drugo važno pitanje.

Iz knjige „Ljubav i poštovanje u obitelji“ autora dr. Emersona Eggerichsa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti u elektroničkom izdanju ovdje.