Foto: Katherine Hanlon, Unsplash

21. svibnja 2016.

U posljednje vrijeme često čujem razne osude raznih ljudi – od onih koje poznajem samo onako usput ili od prijatelja većih ili manjih. Ako ne osuđuju onda se samo raspituju, pa vjerujem da poslije sude i imaju materijala za priču uokolo. Ali, nema veze. Mene to jako veseli jer sam uz takve „poznanike” i „prijatelje” naučila svjedočiti Boga; On bude u svakom mom odgovoru i svakoj mojoj rečenici jer sve što imam sada ne bih imala da mi On nije došao u život. I to je ludost… jedna divna ludost. Pitaju me neki roditelji kakva su mi djeca u školi. Odgovaram da ne znam, imam osjećaj da je sve u redu. Pitaju me koje lektire imaju i kako stignu odraditi sve obaveze. Opet odgovaram da ne znam jer imam osjećaj da je sve u redu. Da nije, sigurna sam da bih znala jer imam takav odnos s djecom, bar zasad.

(…)

Velika obitelj

Znaju da smo velika obitelj i da jedan ne može i ne stigne sve, i to je predivno i veselim se što baš to znam i što su oni baš takvi i to što uče jedni od drugih biti takvi, uče služiti jedni drugima. Znam da sam napravila nešto dobro kada mi najmlađa kći (šestogodišnjakinja) kaže: “Pusti, mama, ja ću to jer ti volim pomagati” i “Ne možeš zamisliti, mama, koliko te volim”! I tako, uputila se ja u školu na informacije. Skoro je kraj školske godine i koliko me pamćenje služi nisam bila na informacijama i imala sam što vidjeti, ali i čuti.

grižnja savjesti mame koja „uopće ne brine”

Dobro da sam imala grižnju savjesti mame koja „uopće ne brine” jer sam završila sa suzama u očima. Sat vremena sam slušala koliko su divni i snalažljivi, brižni prema drugima u školi, ali i prema svojim obavezama, a ocjene predivne. Ne želim da ovo postane kolumna hvaljenja moje djece, ovo je više hvala Boga koji nam je dao divnu školu s najdivnijim učiteljicama i ravnateljem.

Djecu treba pustiti da budu ono što jesu, da budu samostalna u svojim obavezama, ali isto tako da znaju gdje i kome će se obratiti za pomoć

Ovo je kolumna u kojoj želim reći da ako djecu učimo ljubavi, da će se i oni u ljubavi odnositi jedni prema drugima. Ako vide mog muža i mene da radimo i da se trudimo svaki u svom području, da će to raditi i oni u školi jer im je normalno ispunjavati svoje obveze. Ako djeca vide da se svađam s mužem, oni moraju vidjeti i čuti da sam mu se ispričala i tražila oprost, jer će onda tako i oni raditi.

Djecu treba pustiti da budu što jesu

Djecu treba pustiti da budu ono što jesu, da budu samostalna u svojim obavezama, ali isto tako da znaju gdje i kome će se obratiti za pomoć ako u bilo čemu u životu pogriješe, bilo to sada ili kasnije. Ne želim biti mama koja će im, kako se kaže, visiti nad glavom i gušiti ih svojim prisustvom. Oni imaju put koji im je dan od Boga, a na meni je da budem iza njih, da ih pratim iz prikrajka i da im molitvom i odnosom s Bogom i mužem budem primjer za život. “Uči. Uči ustrajno. Ako hoćeš biti sol i svjetlo, trebaš znanje i sposobnost.” (sv. Josemaria Escriva)

Iz knjige „Dom od dragog kamenja“ Marije Lukačin. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad