Foto: Ben White, Unsplash

(…)

Polako sam se počeo pripremati za život „vani“, javljati se na natječaje za posao i na svoju sam veliku radost dobio posao čistača u tvrtci Klenk u Heiterbachu. Sigurno mi nije odmoglo to što se u kršćanskim krugovima pročulo za moje obraćenje. Poseban je događaj bila moja prva šetnja na slobodi – dopustili su mi da jedan cijeli dan proboravim izvan zatvora u pratnji socijalne radnice. Već me dugo pratila, i prije negoli sam se obratio. I sama je bila kršćanka i tim se više veselila mojoj preobrazbi.

(…)

Dok sam pjevao tako da se orilo na sve strane, krajičkom oka snimio sam nove prolaznike: jednu obitelj. Nešto mi je tu bilo čudno. Čovjek je iznenada zastao i osjetio sam njegov prodoran pogled. Začuđeno sam ga promotrio i automatski stao. Bio je gorostas, s rukama koje su više nalikovale na šape i ukočenim licem. Poznavao sam ga, ali odakle? Polako je krenuo prema meni.

Susret s čovjekom iz prošlosti

I odjednom mi se je upalila lampica. Naravno da sam ga znao: sa svog suđenja. Johannes Rath, direktor banke iz Erbacha i jedan od svjedoka na suđenju. Provalio sam u njegovu vikendicu i ispraznio je dok su on i supruga bili na odmoru u Davosu, kako sam saznao od drugara. Postao sam napet, srce mi je lupalo u grlu i bio sam spreman na sve.

Hoće li mi se osvetiti?

Polako sam ustao. Moja je pratiteljica u šoku uzmaknula. Čovjek mi se opasno približio, s još uvijek zagonetnim izrazom lica – nešto poput cereka. Možda se obradovao što mi se napokon može osobno osvetiti? Raširio je ruke i automatski sam se sjetio scene s ocem iz austrijskog zatvora kad je raširio ruke kao da će me zagrliti, pa me izudarao kao psa. Stajao sam kao ukopan. Nisam se htio tući jer je takvo ponašanje bilo dio mog starog načina života, starog Blackyja, starog Helmea, a ne onoga tko sam danas. Ali trebam li mu dopustiti da me premlati? U Bibliji sam pročitao da Isus traži: „Udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi!“

(…)

„Čovječe, da tebe vidim ovdje, i još uz to da pjevaš ovakve pjesme!“ rekao je dubokim, prodornim glasom. Bio sam zbunjen. Dok smo stajali tako zagrljeni, pogled mi se susreo s onim njegove pratiteljice i mogao sam iščitati čuđenje u njezinim očima, ali je žena vrlo brzo nadošla. Mora da mu je to supruga. Nasmiješio sam se, i gospođa mi je uzvratila. Bio sam izvan opasnosti. Bio sam među prijateljima. Usred šume. Još sam kao zatvorenik dobio priliku da počnem vraćati svoj život na pravi trak.

Bog mi je na pladnju servirao jednu od mojih prvih žrtava.

Bog mi je na pladnju servirao jednu od mojih prvih žrtava. Spoznaja me pogodila kao grom iz vedra neba: Bog se brine za mene! Bog me shvaća ozbiljno i uređuje stvari.

Čovjek je olabavio zagrljaj, ali me nije puštao iz ruku, nego me pogledao i rekao: „Kršćanske pjesme? Radost? To nimalo ne sliči onom čovjeku iz sudnice u Ulmu! Nešto se dogodilo s tobom.“

Počeo sam mu pripovijedati svoju priču, što sam doživio u zatvoru, kako sam pušio Bibliju, čitao je, i u konačnici iskušao Boga.

Ovu uzbudljivu životnu priču bivšeg robijaša čitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi možete saznati ovdje. Kupiti knjigu možete ovdje.

Za Book.hr priredila I.A.