Preporučamo

WWW.FIGULUS.HR

Čovjek koji je pušio Bibliju – uzbudljiva životna priča bivšeg robijaša

Foto: L. S.


 

»Uza sva moja previranja naučio sam jednu stvar: isplati se pouzdati u Boga. I naučio sam vjerovati da se isplati ljudima govoriti istinu.«

Wilhelm Buntz (iz knjige)

Predgovor za hrvatsko izdanje napisao je fra Ante Vučković, dekan Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu:

»Na priču o Wilhelmu, koji je u zatvoru popušio gotovo cijelu Bibliju, naletio sam jedne večeri u Palestini, na YouTubeu. Težina životne priče, krutost kroz koju je Wilhelm prošao, rane koje su mu zadali i nasilje koje je on sam počinio, s jedne strane, a njegova blagost, promjena, obraćenje, uvjerljivost riječi, jednostavnost, sućut i snaga ljubavi, s druge, djelovali su na mene iznimno uvjerljivo. Dirljivo. Ova priča i način kako ju je Wilhelm pričao u toj polusatnoj televizijskoj emisiji razlozi su radosti kojom pozdravljam prijevod njegova svjedočanstva na hrvatski jezik.

Bog je živ. U životu Wilhelma Buntza to je nedvojbeno i vidljivo. Njegov se život nakon prvog susreta s Bogom odvija u svjetlu Božje riječi i njezine istinitosti. (…)

 

fra Ante; (foto: fra3.net)

Pušio je stranice Biblije sve dok nije došao do rečenice iz Prve Ivanove poslanice koja glasi…

Autor, Wilhelm Buntz opisuje ključnu scenu susreta sa zatvorskim svećenikom. Već je poslao pismo državnom odvjetniku u kojem je priznao odgovornost za još sto kaznenih djela koja je počinio, a za koje sud nije imao dokaze. Bio je blizu izlaska iz dugogodišnjega zatvora, a ovim je pismom samom sebi, po svim očekivanjima zdravoga razuma, spremio moguću dodatnu kaznu zatvora od dvadesetak godina. Otkako je poslao pismo, nije nalazio mira. A poslao ga je zato što je bio tjeran nutarnjim nemirom. Trebao je priznati svoju odgovornost oslanjajući se samo na Božju riječ. Malo prije toga se po prvi put u životu našao u situaciji da razgovara s Bogom.

Dao mu je pravo da ga mijenja, ali ujedno i obećao da će se boriti protiv promjene. Hrvao se s Bogom i gubio bitku s njim. U svoju korist. Ništa tako dobro ne opisuje Boga objavljenog u Bibliji kao ovaj odnos. Bog se bori za čovjeka protiv njega samoga. I to čini od trenutka kada mu čovjek dade pravo za to. Kada Isus za sebe kaže da je svjetlost svijeta (Iv 9,5), misli i na to. Kao što svjetlost nenasilno uđe kroz svaki, pa i najmanji otvor, tako i Bog ulazi u ljudski život ako mu iznutra dopustimo pa i najmanji ulaz.

Wilhelm Buntz je upravo to učinio. Put do tog trenutka je bio težak. Neobično težak i dug. I iznimno zanimljiv. Jedincat. Pušio je stranice Biblije sve dok nije došao do rečenice iz Prve Ivanove poslanice koja glasi: „Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti“ (1 Iv 1,9). Ona ga više nije puštala na miru sve dok nije sve priznao i poslao pismo državnom odvjetniku u kojem je priznao odgovornost za još sto kaznenih djela koja je počinio, a za koje sud nije imao dokaze. Bio je blizu izlaska iz dugogodišnjega zatvora, a ovim je pismom samom sebi, po svim očekivanjima zdravoga razuma, spremio moguću dodatnu kaznu zatvora od dvadesetak godina. (…)

Wilhelm, koji je cijeli život bio bez Boga, od trenutka kada se susreo s njim u njegovoj riječi…

Svećenik, zatvorski dušobrižnik, mu je rekao da nije trebao poslati pismo i da nije vrijedno žrtvovati život za istinu. Wilhelm mu nije vjerovao. Više je vjerovao Božjoj riječi, premda je drhtao od straha da bi svećenik mogao biti u pravu i on ostati u zatvoru. Svećenik, koji bi po svom pozivu trebao donositi Božju riječ ljudima koji je nisu susreli, zastupao je neku vrstu zdravog razuma koji ne računa s Bogom. Wilhelm, koji je cijeli život bio bez Boga, od trenutka kada se susreo s njim u njegovoj riječi, nije mogao više računati kao što je radio cijeloga svoga života. Ušao je u svjetlo. Jasno je vidio što se od njega očekuje. Razumio je i zašto. No, još mu je nedostajalo iskustvo da je Bog živ, da ima pravo, da je njegova riječ istinita i da je na njegovoj strani protiv njegovih strahova i njegove nevjere. Wilhelm Buntz će to iskusiti. I to će promijeniti njegov život, odnose i karakter. (…)

Korak od života u kojem nema Boga, u život u kojem je sve osvijetljeno njegovom riječju je i malen i golem…

Kao i svako životno iskustvo Božje ljubavi, tako i ovo svjedočanstvo poziva da istu snagu Božje riječi i njezine istinitosti otkrijemo u svome životu. Korak od života u kojem nema Boga, u život u kojem je sve osvijetljeno njegovom riječju je i malen i golem. Malen je zato što je Bog posvuda i što mu u svako vrijeme i na svakom mjestu smijem otvoriti ulaz i pustiti ga u svoj život. Golem je jer je nama ljudima taj korak jako teško napraviti. Možda svjedočanstvo čovjeka koji je trebao popušiti cijeli Stari zavjet dok dospije do Božjih riječi koje su mu promijenile život pomogne nekome da svoj mali, a najvažniji životni korak učini unatoč okruženju nevjere i unatoč mraku u nutrini. To je najbolji put u otkriće da je Bog živ i da je njegova riječ istinita.«

fra Ante Vučković (Iz predgovora)

Policijski je auto stajao desetak metara dalje, posvuda razbacani komadi lima i krhotine. Policajac – je li bio mrtav? …

Iz knjige

Kad je moja majka doznala da je trudna, rekla je mome ocu na teškom švapskom dijalektu: „Ne želim to dijete.“ …položila me u dječji krevetić i nikada me više nije pogledala. (…) O meni se brinula najstarija sestra Sabine, više loše nego dobro, što je normalno za četverogodišnju curicu. Promatrala je majku s jednogodišnjom Claudijom i oponašala što radi s njom. …hranila me nečim nejestivim i mazala nečim neprikladnim za dječju kožu, umatala me u novinski papir. Vrištao sam kao da mi netko dere kožu – gotovo neprekidno. Nedugo zatim majka više nije mogla trpjeti moje vrištanje; zgrabila me i uputila se u obližnje polje. Ondje me samo odbacila pored puta, ostavila uplakanog i produžila.

Izvukao sam se iz olupine koja se više nije mogla nazvati Opelom… Max se stvorio pored mene. I on je nekim čudom prošao neozlijeđeno. Pogledali smo prema raskrižju. Policijski je auto stajao desetak metara dalje, posvuda razbacani komadi lima i krhotine. Policajac na mjestu vozača gledao je groteskno u visinu – je li bio mrtav? (…) Sudac je potvrdio moje sumnje: policajac na suvozačevu mjestu bio je teško ozlijeđen, a vozač mrtav. Sada više nisam bio samo nestašno domsko dijete koje se voljelo tući s ostalim dečkima. Bio sam zločinac.

Wilhem (Foto: www.infranken.de)

Uza sva moja previranja naučio sam jednu stvar: isplati se pouzdati u Boga. I naučio sam vjerovati da se isplati ljudima govoriti istinu. Kao što Bogu mogu reći sve, otvoreno priznati krivnju i biti siguran da me neće osuditi, na isti se način usudim priznati krivnju ljudima, reći im istinu o onome što sam učinio ili gdje sam zakazao. Kad se bez zadrške predam Bogu i hodim Njegovim putem, osjećam da On djeluje. I svakim novim danom sve mi je zabavnije pouzdavati se u Njega.

Znaš, Willi, kad sam čuo da si postao pobožan, pomislio sam si: koja dobra predstava! Daj pet! Čim te otpuste, sve će opet po starom… Ali danas sam te gledao u oči…“

Jednom sam bio u zatvoru u Pforzheimu kako bih svjedočio. U publici je sjedio Marino, čovjek koji služi trostruku doživotnu. Čuo je moje svjedočanstvo i molio me za razgovor. Znali smo se otprije, i rekao mi je: „Znaš, Willi, kad sam čuo da si postao pobožan, pomislio sam si: koja dobra predstava! Daj pet! Čim te otpuste, sve će opet po starom.“ Pogledao me i nasmiješio se: „Ali danas sam te gledao u oči. Prije ti je pogled bio leden, mrtav. Danas kad te gledam u oči, žive su. Vjerujem da se isplati razmisliti o tome o čemu si upravo pričao.“ (…)

Ne smijemo se tužiti da je svijet tako mračan. Sami smo odgovorni za to da ga učinimo svjetlijim. Ta je spoznaja onda u samici u Bruchsalu s Biblijom na krilu bila polazište mog prekrasnog putovanja s Bogom. Vi ste svjetlo svijeta – to nije zapovijed. To je opis stvarnosti. Mi jesmo svjetlo svijeta. O nama ovisi hoćemo li svijetliti. (…)

Slutio sam: moj problem s Nebeskim Ocem usko je vezan za moj nerazriješen odnos s mojim zemaljskim ocem

Koliki nam propovjednici ne naviještaju cijelo evanđelje: izabiru ono što žele, a drugo i ne spominju. Biblija bi se trebala čitati cijela – i tek nam tada otkriva veličanstvene retke o Bogu

Usprkos svemu nisam mogao prihvatiti Boga kao Oca. Taj je pojam za mene bio previše negativan. Nisam bio u stanju moliti Očenaš. Nisam se mogao moliti Bogu kao Ocu. I pitao sam se kako je Bog mogao dopustiti da njegov Sin tako trpi na križu. Tim mi je više bilo važno dovesti u red i moj odnos s ocem. Slutio sam: moj problem s Nebeskim Ocem usko je vezan za moj nerazriješen odnos s mojim zemaljskim ocem. (…)

Nitko ne može tako nisko pasti da ga Bog ne može ponovno izbaviti.

U zatvoru su sjedili praktički samo oni kojima su odmalena govorili: „Ti si nitko i ništa! Nisi sposoban nizašto! Ne znaš ništa!“ Zato je važno djeci govoriti koliko su ljubljena i pokazati im da nam se u svakom trenutku sa svime mogu obratiti.

Nedavno sam ležao na kauču i moj odrasli sin počešao mi je leđa te rekao: „Tata, tako te volim!“ U tom sam trenutku znao: barem sam nešto dobro napravio

Imam potrebu ljudima prenositi poruke koje su silno obilježile moj život: nitko ne može tako nisko pasti da ga Bog ne može ponovno izbaviti. (Foto: Twitter.com)

Život Wilhelma Buntza bio je jedan veliki test izdržljivosti: kao dojenče rođena ga je majka napustila, a otac ga je otpremio u dom. Kao mladić skrivio je smrt jednog čovjeka. Maloljetnički zatvor, sudnica, uvjetna kazna – to je bio uobičajeni životni ritam. 1983. Buntz u samici poseže za Biblijom. Nakon što bi pročitao jednu stranicu, istrgnuo bi je iz korica i smotao si cigaretu. To je radio sve dok nije došao do Novog Zavjeta, kada ga je ono što je pročitao pogodilo ravno u srce. Bog nam kaže: Vjeran sam poput ljubećeg Oca. Pitajući se je li to moguće, Wilhelm se odvažio na prvi korak u sasvim novom smjeru…

Do mirovine u listopadu 2017. Wilhelm je radio u Domu za slijepe u Freiburgu kao socijalni radnik. Oženjen je i otac je dvojice sinova. Ovaj bivši robijaš danas živi prema motu: „Hajdemo opustošiti Pakao i naseliti Nebo!“

 


Želite kupiti knjigu ili se informirati o cijeni?

Kliknite na gumb „Kupi knjigu”.

Osnovne informacije

Naslov: „Čovjek koji je pušio Bibliju”
Autor: Wilhelm Buntz
Nakladnik: Figulus
Godina izdanja: 2020.
Jezik: hrvatski
Prijevod s njemačkog jezika: Jelena Prskalo
Broj stranica: 224
Uvez: tvrdi
Veličina knjige: 13,2 x 20,3 cm

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh