Svjedočanstva

ŽIVOTNA PRIČA JEDNE DJEVOJKE

Imala sam 26 godina, ali nikako da nekoga upoznam, a nisam osjećala ni duhovni poziv. Tada sam Bogu dala rok… Kada razmišljamo i molimo za Božju volju u svom životu vjerojatno je najvažnije da za nju budemo otvoreni, svjesni da je ona najbolji izbor za nas i da se prepustimo i čekamo, poput ove djevojke

Rođena sam 1988. godine. Odrasla sam u vjerničkoj obitelji. Imam dva brata. Roditelji su nas svake nedjelje vodili na misu i cijela se obitelj uključivala u župne aktivnosti. S vremenom sam počela pjevati u zboru mladih i postala sam animatoricom mladih u župi. Mnoga sam prekrasna iskustva i prijateljstva stekla sudjelujući na uistinu brojnim susretima i događajima za mlade, kao što su planinarski križni putevi (PKP), Modrave, SKAC Palma, Taizé susreti, susreti hrvatske katoličke mladeži (SHKM), mise mladih, hodočašća, duhovne obnove, itd. Stalno sam bila aktivna a roditelji su jedva uspijevali pratiti sva ta događanja. Završila sam gimnaziju, a potom i studij matematike.


No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nije ni bilo. Ostala sam zbunjena pa sam Bogu rekla da ću nastaviti živjeti kako sam do sada živjela, završiti fakultet… a ako me On zaista želi potpuno za sebe – neka mi ponovno kaže.

Duhovni poziv

Duhovni sam poziv prvi put osjetila kada sam imala 22 godine (za vrijeme studija). Bio je to vrlo snažan osjećaj, koji se odjednom pojavio i posve me šokirao. Trajao je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajala da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nije ni bilo. Ostala sam zbunjena pa sam Bogu rekla da ću nastaviti živjeti kako sam do sada živjela, završiti fakultet… a ako me On zaista želi potpuno za sebe – neka mi ponovno kaže. Tako je i bilo…

Nakon završenog fakulteta i dva radna mjesta, kada sam imala 26 godina, već sam postala nestrpljiva pitajući se kako će izgledati moja budućnost; nikako da upoznam onoga tko bi mi postao mužem, a ne osjećam ni duhovni poziv…

Vidjevši kako su duhovna zvanja veliki blagoslov za župu iz koje dolaze i kako je moja župa siromašna zvanjima, dobila sam poticaj da molim za nova duhovna zvanja, posebno za svoju župu. To je postala najčešća nakana mojih molitava i upravo je molitva za duhovna zvanja odigrala važnu ulogu u mom pozivu, jer se pojavilo pitanje: „A što ako Bog mene pozove?“ S druge strane, željela sam da se u mom životu vrši volja Božja, da budem tamo gdje On želi da budem, da činim ono što On želi da činim. Jer Bog nas istinski ljubi. On je naš Otac i za svoju djecu, za nas, želi ono najbolje. K tome je i Sveznajući, za razliku od nas ljudi, pa sigurno zna najbolje gdje ću i kako živjeti uistinu sretan i ispunjen život. Tako sam donijela odluku da ću se, ako me Bog pozove na posvećeni život, tom pozivu i odazvati.

Nakon završenog fakulteta i dva radna mjesta, kada sam imala 26 godina, već sam postala nestrpljiva pitajući se kako će izgledati moja budućnost; nikako da upoznam onoga tko bi mi postao mužem, a ne osjećam ni duhovni poziv. Početkom travnja 2014. godine bila sam na hodočašću u Rimu i, iz te svoje nestrpljivosti, kao nakanu tog hodočašća tražila sam od Boga da do kraja 2014. godine dobijem odgovor na pitanje kako će izgledati moja budućnost: kao supruga i majka ili kao redovnica. Zapravo sam Bogu dala rok za ispunjenje moje molitve!

Kada god bih se molila za nova zvanja, u meni kao da je odzvanjalo: „Ti si ta koju želim!“

„Ti si ta koju želim!“

Tada sam iz dubine srca Bogu u ruke predala svoju budućnost, vjerujući da će se On o tome uistinu pobrinuti. U duši mi je nastao veliki mir i bila sam sigurna da će moja molitva biti uslišana, a tako je i bilo! Ubrzo se u duši ponovno počeo buditi osjećaj da me Bog zove. Kada god bih se molila za nova zvanja, u meni kao da je odzvanjalo: „Ti si ta koju želim!“ Nisam bila sigurna je li to uistinu Božja volja, no osjećala sam kako je upravo sad vrijeme odluke. Zato sam razgovarala sa župnikom, a on mi je u tom razgovoru dao smjernice i pitanja o kojima bih morala razmisliti i razgovarati s Bogom da vidim je li to zaista ono što On želi za mene. U samo nekoliko tjedana Bog me je uvjerio da je to uistinu Njegova volja, da želi da budem Njegova zaručnica. I kao što sam već ranije odlučila, odazvala sam Mu se, ali s pouzdanjem u Njegovu pomoć i milost i da će u svakom trenutku biti sa mnom, jer samo svojim snagama ne bih mogla živjeti posvećeni život.

U Karmel Božanskog Srca Isusova dovelo me samo Isusovo Srce, koje me je k sebi privuklo još u djetinjstvu, ali i sv. Mala Terezija je polako otvarala put. U zajednicu sam ušla pola godine nakon hodočašća u Rimu, tako da sam do kraja 2014. godine ne samo dobila odgovor o svojoj budućnosti nego sam već i ušla u samostan. Ovdje me Srce Isusovo iz dana u dan sve više privlači k sebi, oblikuje za sebe i poziva me da živim puninu ljubavi i života u sjedinjenju s Njim, po uzoru na našu i Isusovu Majku Mariju, hodeći njenim putem poniznosti i ljubavi.

Svjedoči s. M. L. (karmelbsi.hr)

Foto: Shutterstock

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh