Sveti Anzelmo nije poznat i popularan svetac, no svatko tko čita njegove molitve, filozofska, teološka i mistična djela, odmah ga zavoli. Jedan njegov učenik svjedoči kako je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svojega vremena.

Mladenaštvo provodi u rodnom gradu Aosti (sjeverna Italija). Već je tada osjećao poziv za monaški život. Nakon smrti njegove majke, koju je jako volio i zbog njezina gubitka patio, dolazi u sukob s ocem te odlazi od kuće i tri godine luta po Francuskoj. Nakon što je čuo za glasovitog učenjaka Lanfranca, koji je bio prior benediktinskog samostana a kasnije nadbiskup Canterburyja, Anzelmo se uputio u samostan u Beč. (U to su vrijeme benediktinci bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe.) Njegova je duša bila željna znanja, što je nadbiskup i primijetio. 1060. godine Anzelmo prihvaća redovnički život i postaje benediktinac. Tri godine kasnije postaje prior samostana, a 1078. godine i opat.

Anzelmo je bio toliko zahvaćen Bogom da Mu se potpuno predao i posvetio. Živio je u zajednici i služio Bogu po benediktinskom pravilu „Moli i radi”. Imao je različite talente i mnogo je pisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz razdoblja između 1070. i 1078. godine, a godine 1090. Anzelmo, kao učenjak, pisac, teolog, ulazi u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Ovaj ga je, naime, optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo tada počinje pisati opširnu raspravu u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo pod naslovom „O utjelovljenju Riječi”, završava 1094. godine i posvećuje ga papi Urbanu II.

Poslije Lafrancove smrti, koji je bio nadbiskupom Canterburyja, kralj Vilim II. Riđi preuzeo je imovinu Crkve te nije vršio nova imenovanja. Tek je 1093. imenovao Anzelma novim nadbiskupom. Anzelmo se borio za slobodu svete Crkve kao Kristove Zaručnice, protivio se tome da bude sluškinja zbog čega je dva puta bio u progonstvu.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko; Book.hr

Priredio Danijel Katanović