Aktualnosti

LIJEK

Gospa im u ukazanju pokazala pravu važnost ispovijedi

Foto: Shutterstock


 

Kako nekome tko ne vidi objasniti postojanje boja? Kako nekome tko ne čuje objasniti postojanje tonova zvuka? Jednako tako – kako nekome tko je zatvorena duha objasniti postojanje duhovne stvarnosti koja nas ili hrani ili uništava (upravo kao i lijepe i ružne boje ili lijepi i razarajući zvukovi)!

Sve je veći jaz između ljudi vjere i ljudi nevjere! I postaje tako teško duhovno „slijepim“ ljudima objasniti zašto su nama vjernicima tako važni sakramenti, odnosno duhovna hrana koju u njima dobivamo!

„Kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin!“, tj. ili će imati iskustvo Duha i duhovnih stvarnosti i vrijednosti ili će mu odlasci na Misu biti samo „okupljanja u kojima je opasnost zaraze od korone“!

Dobro je rekao Karl Rahner: „Kršćanin budućnosti bit će mistik ili uopće neće biti kršćanin!“, tj. ili će imati iskustvo Duha i duhovnih stvarnosti i vrijednosti ili će mu odlasci na Misu biti samo „okupljanja u kojima je opasnost zaraze od korone“! Mislim da smo potpuno ili barem dosta zaboravili da je naš put suobličenje s Isusom raspetim, put LUDOSTI KRIŽA! I razumijem zašto je Isus na kraju samo zašutio i molio: „Oprosti im jer ne znaju što čine!“ Jer shvatiš kako riječima ne možeš otvarati duše, nego samo molitvom i žrtvom!

Onima koji ne vide i ne razumiju duhovne stvarnosti, naravno da je teško razumjeti potrebu sakramenta ispovijedi! A ono ima posebno mjesto u poslanju unutarnjeg ozdravljenja duše.

Ispovijed u prvoj Crkvi

Naime, „u prvoj Crkvi nije bilo pojedinačnoga ispovijedanja svakodnevnih lakih grijeha, ali to ne znači da kršćani u prvim stoljećima nisu imali svijest o vlastitoj grešnosti. Naprotiv. Imalo su vrlo dobar i odgovoran osjećaj da trebaju činiti zadovoljštinu za vlastite grijehe, pa i onda kada nije bilo sakramentalne ispovijedi za iste.

Za svakodnevni grijeh prvi kršćani imali su istančan osjećaj potrebe da čine zadovoljštinu, a bili su različiti načini, to jest mogućnosti: milostinja, molitva, odricanje post, dobra djela itd. Sakramentalno izmirenje prakticiralo se samo za teške grijehe (otpad od vjere, ubojstvo, preljub). I to je bilo moguće dobiti samo jednom u životu. Druge mogućnosti opraštanja teških grijeha nije bilo i grešnik je teškim grijehom sama sebe isključivao iz zajedništva Crkve. Danas bismo to vjerojatno okarakterizirali kao rigorizam, no to je bio odraz ozbiljnosti kršćanskoga života. Jer svaki se kršćanin na krštenju svečano odricao Sotone i grijeha stvarajući ozbiljnu odluku da neće griješiti.” (don Ivan Badrožić)

Gubitak osjećaja za grijeh

Danas, kada se zapravo možemo ispovjediti kad god hoćemo – imamo problem da smo izgubili pojam o grijehu, osjećaj za grijeh i znanje što je to grijeh. A često puta nema ni ovakve, svjesne i čvrste odluke prvih kršćana da ne želimo više griješiti!

Sakrament ispovijedi je upravo stoga važan jer nas čisti i ponovno nas pomiruje s Bogom i braćom u Kristu. U ispovijedi pokajnici susreću milosrdnog Krista koji ih liječi, jača, krijepi i sjedinjuje s Ocem

Sotoni je upravo najdraža ova igra s našim savjestima – da ih otvrdne, iskrivi i relativizira – tako da ispada da ništa više nije grijeh! Međutim, grijeh je itekako teška stvar – on je prava bolest duše! Katekizam Katoličke Crkve nam kaže da je grijeh prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim, a onda i prekid zajedništva s Crkvom. Sakrament ispovijedi je upravo stoga važan jer nas čisti i ponovno nas pomiruje s Bogom i braćom u Kristu. U ispovijedi pokajnici susreću milosrdnog Krista koji ih liječi, jača, krijepi i sjedinjuje s Ocem. Skrušeni grešnici osjete radost kad čuju po svećeniku Božji glas: Ja te odrješujem od grijeha tvojih!

Toliko puta sam i sama iskusila kako je nakon ispovijedi Bog bliži, duša lakša, molitveni život revniji…. Doista svaka ispovijed je jedna „mala duhovna obnova“!

Gospine prljave haljine

Od početaka ukazanja Gospa naglašava koliko je za nju važna ispovijed. Jedan događaj posebno slikovito pojašnjava kako izgleda stvarnost grijeha i zašto je Međugorje postalo „ispovjedaonica svijeta“.

Skrušeni grešnici osjete radost kad čuju po svećeniku Božji glas: Ja te odrješujem od grijeha tvojih!

Toliko puta sam i sama iskusila kako je nakon ispovijedi Bog bliži, duša lakša, molitveni život revniji…. Doista svaka ispovijed je jedna „mala duhovna obnova“!

„Na dan 2. kolovoza 1981. godine (znakovito jer je taj dan Gospa od Anđela i potpuni oprost u franjevačkim crkvama) Gospa se ukazala vidjelici Mariji Pavlović u njezinoj kući i rekla da kaže svima u svome susjedstvu neka siđu na gumno, mjesto koje se nalazi otprilike 200 metara od stare Vickine kuće. I nadodala je: ‘U tijeku je velika bitka između Boga i Sotone. A u igri su ljudske duše.’“ (R. Laurentin, str. 142)

Od mnogih dodira ostajali su prljavi otisci ruku na Gospinim haljinama

Marija Pavlović se malo smela jer se taj dan Gospa već bila ukazala u crkvi, i molitve su završile, ali je ipak poslušala. Na gumnu se sabralo četrdesetak ljudi. Kad su zajedno počeli moliti, došla je Gospa i preko Marije pozvala sve prisutne da je dotaknu. Od mnogih dodira ostajali su prljavi otisci ruku na Gospinim haljinama. Kad se Gospa tako uprljana od njih udaljavala, Marija je gorko zaplakala. Kroz plač je pripovjedila ljudima što se dogodilo i kako su svojim dodirima „zaprljali“ Gospu. Jedan od prisutnih, Marinko Ivanković, je zavapio: „Ljudi, braćo! Ujutro svi na ispovid!“ „Za vrijeme sutrašnjeg ukazanja Marija je pitala Gospu što su značile one fleke i zašto je otišla, a Gospa joj je odgovorila: ‘Draga djeco, one crne mrlje su neispovjeđeni grijesi!’ Tako smo mi shvatili da je Gospa tražila da se počnemo ispovijedati.“ (usp. D. Vidović: „Spasenje čovječanstva“, str. 90)

A u budućnosti tko zna kakve će još lukavije spletke Sotona smisliti samo kako bi nas udaljio od sakramentalnog izvora spasenja i kako bi virtualizacijom još više obezvrijedio njihove vrijednosti! Zato budni budimo i molimo!

Ispovijed je lijek za zapadnu Crkvu

Naši grijesi dakle nisu nešto „nevidljivo“, zapravo jesu nevidljivi ovim našim tjelesnim očima, ali duhovnima nisu. Itekako dakle prljaju i narušavaju naša „duhovna tijela“. A Gospa, kao što smo vidjeli, zna kako sve polazi od duha i duše, i da je njihovo zdravlje najvažnije za čovjekovo spasenje. Zato Gospa izričito kaže u poruci od 6. kolovoza 1982.: „Potrebno je pozivati ljude da se ispovijedaju jedanput mjesečno, a posebno prve subote u mjesecu. (…) Mjesečna ispovijed bit će lijek za Zapadnu Crkvu. Ovu poruku treba prenijeti Zapadu.“ (R. Laurentin, str. 170)

Dragi čitatelji, iz svega ovoga što smo pročitali, lako nam je zaključiti koliko su za naš život važni sakramenti, posebno sveta ispovijed, i koliko služe unutarnjem ozdravljenju cijelog našeg bića te koliko se upravo po sakramentima sjedinjujemo s Kristom. A u budućnosti tko zna kakve će još lukavije spletke Sotona smisliti samo kako bi nas udaljio od sakramentalnog izvora spasenja i kako bi virtualizacijom još više obezvrijedio njihove vrijednosti! Zato budni budimo i molimo!

 

Autorica: Paula Tomić

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh