Podjela božićnih obroka

Živimo u kući moje bake s tatom i maćehom i još četvero braće i sestara. Majka nam jako nedostaje, suživot s maćehom nije dobar i svakodnevno plačemo za majkom. Naš otac radi kao čuvar, a plaća mu iznosi samo 30 kuna i 48 lipa – to je zakonski minimalac kojim može kupiti samo kilogram riže i leće

Ovo je priča o desetogodišnjem Danielu Villarroelu i njegovoj četrnaestogodišnjoj sestri Elizabeth.

„Mi smo brat i sestra Villarroel: ja sam Daniel i imam deset godina, moja sestra Elizabeth ima četrnaest godina. Živimo u Venezueli, na otoku Margarita, u naselju Pedro Luis Briceño. Ne idemo u školu jer dolazimo iz druge regije zemlje i nemamo potrebne dokumente kako bismo mogli pohađati državnu školu. Živimo u kući moje bake s tatom i maćehom i još četvero braće i sestara. Majka nam jako nedostaje, suživot s maćehom nije dobar i svakodnevno plačemo za majkom. Naš otac radi kao čuvar, a plaća mu iznosi samo 30 kuna i 48 lipa – to je zakonski minimalac kojim može kupiti samo kilogram riže i leće.

Zaredale su se pljačke i ubojstva lokalaca i turista. Razvila se i trgovina drogom

Otac kaže da je prije 2000. godine i socijalizma Margarita bio jako razvijen otok koji je živio od turizma i safarija. Imali smo puno lavova i žirafa za safari. Ali onda je predsjednik Chavez, htijući da niža klasa dobije moć u svoje ruke, dopustio da oružje može nabaviti tko god hoće, pa su počeli divljački obračuni i kriminal je praktički legalno ušao u društvo. Zaredale su se pljačke i ubojstva lokalaca i turista. Razvila se i trgovina drogom, koja nije legalna, ali je javna, jer je u nju otvoreno uključena i policija i vojska. Iz Kolumbije preko Margarite droga ide u svijet, a u tome sudjeluju i mali ljudi s našeg otoka. Oni koji imaju barku, drogu prebacuju na otvoreno more gdje ih dočekuju veći brodovi. Ostali dilaju. Svatko se snalazi kako zna i može, da preživi, a mnogi pritom i stradaju.

Tjedno je barem jedan takav sprovod i po dva ubojstva šefova bandi. U bande su uključeni skoro svi

U kuću naših susjeda jučer je upala krimi policija. Istjerali su cijelu obitelj ispred vrata i pred njihovim očima ubili oca kojeg su tražili u vezi nekog razbojstva, jer je već ranije nekoliko puta bio uhićivan. Onda su njegovo tijelo ostavili obitelji da ga pokopa i otišli. Tjedno je barem jedan takav sprovod i po dva ubojstva šefova bandi. U bande su uključeni skoro svi, od tinejdžera do odraslih, a te bande se svako malo zavade. Najsiromašnija naselja smatraju se najopasnijima jer se uglavnom tu razvija delinkvencija. Djeca su i u kući i vani izvrgnuta agresiji i opasnosti. Svatko je svakome opasnost.

U Zdencu smo pronašli mjesto puno ljubavi i bratstva, u kojem se svi prema nama dobro odnose. Uče nas molitvi i dobrom ponašanju, tu se družimo s drugom djecom i bavimo sportom

I eto, u jedno takvo mjesto je iz Hrvatske došla udruga Zdenac. Ulazna vrata njihove kuće su sva izrešetana mecima, ali oni ih i dalje svaki dan otvaraju za nas. Moja sestra i ja više volimo biti u Zdencu – Aljibe nego kod kuće s maćehom. U Zdencu smo pronašli mjesto puno ljubavi i bratstva, u kojem se svi prema nama dobro odnose. Uče nas molitvi i dobrom ponašanju, tu se družimo s drugom djecom i bavimo sportom. Zahvaljujući vašem dobrom srcu svaki dan imamo za jesti. Svake godine dobijemo nove hlače, majicu i cipele. Jako smo zahvalni na svemu što radite za nas i želimo i dalje biti dijelom te velike obitelji Zdenac – Aljibe.

Program „Djeca blagoslova”

Ovakve priče jedan su od djelića života u Venezueli.

Nestvarno je zamisliti a kamoli doživjeti činjenicu da zaista postoje mjesta u kojima su kruh i mlijeko luksuz, u kojima se Božić dočekuje s praznom blagdanskom košaricom, gdje obitelji odrastaju u nehigijenskim uvjetima, ali ipak sretni. Sretni jer su živi, jer brojni oko njih to nisu.

U Venezueli je stopa kriminala ekstremno velika, kao i ona siromaštva. Sve je to povezano u krug – djeca iz siromašnih obitelji na ulici traže rješenje svoje neimaštine, razvijajući negativne moralne ‘vrijednosti’ i delikventno ponašanje. Motivirani prije svega neimaštinom, ne znaju drugačije.

Zdenac dolazi upravo u takve živote, omogućujući obiteljima hranu i potrepštine, djeci i mladima nudeći sadržaj, zabavne i edukativne aktivnosti u Udruzi, obroke, ali i mogućnost školovanja. Kroz program „Djeca blagoslova” omogućuje im gledati u svjetliju budućnost.

Pomoć u ove misije stiže iz svih krajeva svijeta, kako financijska preko programa kumstva ili donacija, tako i ona u rukama, radu, vremenu, osmijehu naših volontera u misijama. Oni kažu da više toga prime u sebe nego što daju. Daju mnogo, a stostruko im se vrati.

U centrima Zdenca veselje zbog Isusova rođenja je i veće, jer se mogu veseliti u zajedništvu i pjesmi

I ovoga Božića u Zdencu su djeca, među kojima i Danijel, sudjelovala u pečenju kolača i kruha te ih odnijela na vrata siromašnih iz starijih generacija u susjedstvu, povezujući tako prvu i treću generaciju djelima milosrđa.

Radosno su proslavila Božić u centru Zdenca, gdje se prostori svake godine ukrašavaju balonima i postavlja se bor. To za mnoge predstavlja pravo veselje jer takvo što do tada nisu vidjeli nikad u životu. Za Danijela, bio je to Božić kakav do sad nije nikad doživio.

Dakle, u Tanzaniji Božić prolazi gotovo kao i neki drugi dani. Njegovo obilježavanje u siromašnoj populaciji karakterizira nedostatak običaja, pa tako i proslave ovog velikog blagdana. Najveću ulogu u oživljavanju Božića kao kulturološkog blagdana kao i donošenja radosne vijesti o Isusovu rođenju imaju svećenici u župama i misijama. Iskustvo Božića tako mnoga djeca i mladi imaju tek nakon susreta i priključivanja programima Zdenca.

Priključite se i vi podržavanju programa i rada Udruge Zdenac, donacijom, volontiranjem ili kumstvom. Podijelimo radost Božića i rođenja našeg Krista Kralja s najsiromašnijim obiteljima Venezuele, Tanzanije i Kube.

Više informacija o mogućnostima uplata možete pronaći ovdje.

Book.hr