Foto: Shutterstock
Moje je pismo bilo moja pokora
Jednoga sam dana pročitao priču o Zakeju koji je prevario mnoge, mnoge ljude kad je utjerivao porez u ime rimske vlasti, ali je od ljudi potraživao daleko više nego što mu je služba nalagala. Obogatio se na račun izmučenih seljaka, ugrozio im egzistenciju, možda je imao ljude na savjesti koji su morali umrijeti jer nisu imali što jesti, dok je on s njihovim teško zarađenim novcem živio kao bubreg u loju.
Taj je Zakej susreo Isusa, kao i ja. I tog je Zakeja Isus svojim riječima ljubavi pogodio u srce, baš kao i mene. Taj je Zakej javno priznao što je skrivio i svakome koga je mogao naći vratio je novac. Kao i ja. Moje je pismo bilo moja pokora. Moje je pismo bilo moje javno priznanje. Nisam mogao podnijeti da sam u 100 od 148 točaka optužnice bio oslobođen, iako do oslobađajuće presude nije smjelo doći.
Zato sam priznao krivnju. Htio sam je se riješiti…
Zato sam napisao to pismo. Zato sam priznao krivnju. Htio sam je se riješiti. I bio je dobar osjećaj, da se istodobno nisam bojao što bi se moglo dogoditi: strah od odgovora, strah od pisma javnog tužitelja. Još dodatnih dvadeset godina? Smrdjelo mi je na to.
„Nije li istina vrijedna žrtve?“ pitao sam se, očito glasno.
„Ne, nije“, odgovorio je svećenik.
„Jest, kažem da jest“, odgovorilo je moje srce.
Ulomak iz knjige „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
