Razno

U EMISIJI „ZAŠTO VJERUJEM“

ALEMKA MARKOTIĆ Ne samo da sam čula kako ‘Gospodin piše ravno i po krivim crtama’, nego sam doživjela i doživljavam i dalje

Foto: Screenshot


 

Dovoljno dugo živim – kaže dr. Alemka Markotić, specijalist infektolog– da sam te njegove crte uspjela vidjeti. Pitanje je: Koliko mi se svidio taj rukopis? No, trebate proći određeno faze života i zrelosti da shvatite zašto ste ljuti, zašto su te crte krivudave, oštre, meni nejasne – priznaje – da u konačnici shvatite kako su to ustvari bile prave crte koja mi, istina, nismo razumjeli ali smo naknadno shvatili da je to bilo za naše dobro.

Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš

Priznaje, isto tako, da mi ovaj svijet ne možemo napraviti ni blizu nečega što bi bio ‘raj’, no možemo ga napraviti boljim – na onaj toliko poznati način – kada bi svatko krenuo od sebe i pokušao malo biti bolji prema onome svome bližnjemu.

Postali smo nekako grubi i jako nepovjerljivi prema drugima, primjećuje gošća HKR-ove emisije ‘Zašto vjerujem’, u kojoj je gostovala u listopadu prošle godine. Stalno upiremo prstom u drugog, a rijetko stanemo i pokušamo vidjeti kakvi smo mi.

Jako je dobro svaki dan reći: „Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš“

Nedavno je u propovijedi od jednog mladog svećenika čula: Jako je dobro svaki dan reći: „Dragi, Bože daj mi da se vidimo onim očima kojima me Ti vidiš.“ Od tog polazišta bi trebali krenuti ususret drugome.

Ne razumije ni sljedeće: Zašto smo u hrvatskom društvu svi toliko na neki način ljuti i bijesni. Ništa ne valja. Možda su dijelom i mediji krivi jer diktiraju takvo ozračje, dodaje dr. Markotić, te nastavlja:

Trebalo bi stati i priupitati se: Što ja mogu učiniti? Koji je moj mogući doprinos? Kao da se čeka neka drugi odradi moje obveze, ja ću uživati, a on će biti opet kriv ako nešto ne valja. Možda je tako bilo u komunizmu. Danas to više ne smije biti. Ne smijemo takvo što dozvoliti.

Razmišljanje da bi se bolje vidjeli kada bi se gledali Božjim očima dodatno je objasnila: Mi se svi zovemo ‘djeca Božja’ te – iako osobno nema djece – vidi roditelje da ama baš sve oproste svojoj djeci. I kada je dobro i kada je loše, vole ga na isti način.

Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu

Tu je istaknula: Ja u svemu osjećam i vidim prisutnost Boga, njegovu veličinu, i kao liječnik i kao znanstvenik. Iz konteksta te dvije perspektive razjasnila je: Ljudski organizam je toliko kompliciran, toliko savršen i izgrađen od cijelog niza različitih mehanizama molekula, svega, te to sve na neki način treba funkcionira dok postoji zdravlje. Onog trenutka kad se pojavi bolest, liječnici pomognu u masu slučajeva zahvaljujući modernoj medicini i tehnologiji.

Kroz sve te mehanizme načina kako pomoći doživljavaju i razinu tog Savršenstva koje gledaju s one strane medicine.

„Uvijek znam reći pacijentu: pola je u vama, pola je u meni, a ostalo u dragom Bogu.” Kaže, u tom smislu, da liječnici puno puta vide kako su učinili sve, isto što i drugim pacijentima s takvim stanjem, pa jedni prežive, a drugi ne.

Postoji netko – zaključila je stoga – tko ipak nešto tu određuje i nama pomogne da izliječimo čovjeka za kojeg mislimo da nema nikakve šanse preživjeti, a pokušavam sve učiniti da mu pomognemo.

 

Cijeli razgovor poslušajte ovdje:

Izvor: hkm.hr

Priredila Tea Tišljarić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh