Na Hrvatskom katoličkom radiju imenovani požeški biskup Ivo Martinović u svom prvom intervjuu rekao je kako će se u svom radu oslanjati na Božju snagu. Dosadašnji provincijal Provincije franjevaca trećoredaca glagoljaša sv. Jeronima otkrio je što može donijeti kao franjevac.
„Nosim sa sobom svoj život i franjevački identitet, poslanje koje mi Crkva daje, i s tim poslanjem dolazim. Donosim svoj stil života, sebe, svoje srce, osjećaje, misli i svoju ljubav prema Požeškoj biskupiji, prema svećenicima, vjernicima i svim ljudima dobre volje”, rekao je.
Nije razmišljao o biskupskom imenovanju
„Iskreno rečeno, o biskupskom imenovanju nisam niti razmišljao, premda sam od svećenika čuo neke priče, onako u šali. Govorili su: Kandidat si za biskupa, o tebi se govori. Nisam tome pridavao nikakvu važnost jer sam bio svjestan i sto posto uvjeren da po mojim kriterijima nisam za tu službu. Ima puno sposobnijih svećenika koji su završili različite doktorate, koji u Crkvi u Hrvata i u Požeškoj biskupiji obnašaju visoke službe, koji su bolje upućeni u život Požeške biskupije, koji poznaju tu stvarnost i koji su možda spremniji to prihvatiti, nego ja. Za mene je uistinu bio šok kada me apostolski nuncij obavijestio da me papa Franjo imenovao požeškim biskupom. Najprije sam osjetio težinu, kao da se nešto prelomilo u meni. S druge strane bio je osjećaj straha jer nisam o tome nikad razmišljao, nisam se time bavio, ne poznam strukture biskupije, ne poznam ono što služba biskupa u sebi nosi“, rekao je mons. Martinović, posvjedočivši da je bilo dosta teško donijeti odluku i da je „apostolski nuncij možda ostao iznenađen čekajući dugo njegov odgovor.“
Trebao je biti nerođeno dijete
Radost mons. Martinovića proizlazi iz jednog egzistencijalnog doživljaja. Kada je bio sjemeništarac, na prvoj godini, došao je kući za božićne blagdane, i jednu večer su razgovarali mama, tata, sestre, brat i on.
„U jednom trenutku mama je spomenula da je on trebao biti, po nekim kriterijima, nerođeno dijete. Naime, neki su sa strane mami sugerirali da ga abortira jer je bio peto dijete koje dolazi na svijet. Mama je na to rekla: „Ja mogu umrijeti, ali dijete koje mi je Bog dao neću sigurno pobaciti, neću oduzeti život mome djetetu. Pa mogu i poludjeti, ali to neću učiniti.“ A otac je kazao: „Kako hranimo ovo četvero djece, bit će korica kruha i za ovo koje će se roditi.“
Kako hranimo ovo četvero djece, bit će korica kruha i za ovo koje će se roditi.
„Kad to čujete od svojih roditelja u svojoj mladost, onda se otvori nebo nad vama i shvatite koja je veličina života i koji je dar života. Mogli ste biti nerođeni, mogli ste ne ugledati svjetlo života, dana, ovoga svijeta, svega što postoji. I od tog trenutka sam zahvalan i nikad ne mogu prestati biti zahvalan Bogu za dar života, zato što postojim. Od tog trenutka moj život postao je potpuno ispunjen radošću. To je ta egzistencijalna radost od koje živim i koju želim svjedočiti. S druge strane je radost zato što nas Krist poziva da navješćujemo njegovu Radosnu vijest ljudima“, rekao je mons. Martinović.
I od tog trenutka sam zahvalan i nikad ne mogu prestati biti zahvalan Bogu za dar života, zato što postojim. Od tog trenutka moj život postao je potpuno ispunjen radošću.
Moramo pronaći mir
Govoreći o miru, pojasnio je da, ako ne nađemo u svom životu i u Bogu mir, možemo imati što god hoćemo, ali nemir ostaje. „Mir koji Bog daje zapravo je najveća snaga i potreba za naš osobni život, za obiteljski život, za suočavanje s problemima, za nošenje bolesti, križa, za prihvaćanje drugoga. Jer ako nismo u miru s Bogom, kako ćemo prihvatiti drugoga, kako ćemo razumjeti drugoga, kako ćemo pomoći i kako ćemo drugome donijeti ono što Bog želi po nama?“ kazao je mons. Martinović.
Osim toga, u intervjuu je govorio i o susretu sa Svetim Ocem te o djetinjstvu provedenom prve četiri godine u Županji, a potom u Matićima u Bosanskoj Posavini, najavivši dolazak nakon biskupskoga ređenja.
