Foto: Shutterstock
U ovom tekstu promišljamo o ovim riječima molitve „Vjerovanja”: „(Vjerujem u) … oproštenje grijeha…”
Jedna od najljepših Isusovih priča jest priča o izgubljenom sinu (Lk 15). U njoj nam je Isus htio pokazati kako je Bog dobar. I to baš zato što rado prašta, što prašta i najveće grijehe. Bog u čovjeku grešniku, koji se kaje za grijeh, gleda svoga izgubljenog sina kojega on nikada nije prestao ljubiti i koji mu se sada vraća. Sav radostan i razdragan, Otac u toj Isusovoj priči ponavlja: „Sin moj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!”
Evanđelje na hrvatskom znači Radosna vijest ili Blagovijest. Mogli bismo reći da je u tom vrhunac radosti što čovjek i nakon grijeha može uvijek naći Božje oproštenje, jer nema grijeha što ga Bog ne bi mogao ili htio oprostiti. Istina, Isus govori o grijehu protiv Duha Svetoga koji je neoprostiv (Mt 12,32 i Lk 12,10). No to nije stoga što Bog ne bi htio oprostiti, nego što čovjek grešnik neće oproštenje i odbija ga sve do smrti.
Koliku je snagu i važnost Isus htio dati oproštenju grijeha, najljepše se vidi iz toga što je to dao Crkvi kao uskrsni dar. Po sv. Ivanu, to je bila prva riječ Isusa Uskrsloga učenicima: »Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe, opraštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20,22-23). Na tim riječima Crkva zasniva svoju vjeru u oproštenje grijeha. Iz njih je vidljivo da je u oproštenju grijeha osobito djelatan Duh Sveti: on sam jest »oproštenje grijeha«. Osim toga, kao uskrsni dar, oproštenje grijeha jest na neki način »ponovljeno uskrsnuće«. Stoga se u Svetom pismu često govori o novom srcu što ga Bog ponovno stvara oproštenjem.
Sakramenti – znakovi Božje ljubavi i praštanja
Bog nam svoju ljubav i milost osobito iskazuje po vidljivim znakovima ili sakramentima. Temeljni sakrament u kojemu se opraštaju grijesi jest sveti krst. Krst nas oslobađa istočnoga grijeha, a onima koji ga primaju u odrasloj dobi opraštaju se i svi osobni grijesi koje su do tada počinili.
Oproštenje grijeha na poseban način izvire iz euharistije. U njoj je prisutan sam Krist Isus, veliki Oprostitelj. On se u svetoj misi prinosi kao žrtva našega pomirenja. Pod prilikama kruha i vina prisutno je njegovo tijelo i krv: to je tijelo koje se za nas predaje, to je krv koja se za nas prolijeva na otpuštenje grijeha. On je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta.
U Crkvi postoji i poseban sakrament za oproštenje grijeha što smo ih počinili nakon krštenja. Nažalost, iskustvo nas uči da i najbolji kršćani često zataje ili – kako to veli sv. Ivan u Otkrivenju – ostave prvu ljubav (Otk 2,4). Štoviše, grijehom prekinu prijateljstvo i Savez s Bogom. Od prvih vremena Crkva je tako razumjela Isusove riječi na dan Uskrsa da je dijelila oproštenje grijeha svima raskajanima, pa i najtežim grešnicima.
Taj sakrament ima više naziva, zove se: sakrament pomirenja ili pokore ili, kako smo češće navikli, sveta ispovijed. Taj sakrament kao vidljivi znak obavlja se kao susret između čovjeka pokajnika i opunomoćenoga služitelja Crkve, biskupa ili svećenika, koji u ime Boga sluša pokajnikovo priznanje grijeha i, također u ime Boga, podjeljuje oproštenje ili odrješenje.
U tom izvanjskom susretu čovjeka pokajnika i svećenika, Božjeg opunomoćenika, prisutan je sam Bog Oprostitelj. On jedini može oprostiti i oprašta grijehe. Ali Bog hoće da redovito dijeli oproštenje i obnavlja svoj Savez s čovjekom po tom vidljivom znaku i vidljivom susretu. Time se nekako sam čovjek grešnik jače angažira u priznanju i popravku grijeha, a Bog i na vidljiv način očituje svoju blizinu i volju da oprosti.
Sam sakrament pomirenja ili sveta ispovijed sastoji se iz više čina: svijest o grijehu ili grijesima (stoga je potrebno »ispitivanje savjesti«) – pokajanje kojim se grijeh opoziva – odluka da više nećemo griješiti – priznanje grijeha Božjem opunomoćeniku – prihvaćanje zadovoljštine da popravimo grijeh, ukoliko je bio štetan za druge – svećenikovo odrješenje.
U nagloj smrtnoj opasnosti dosta je da se pokajemo za sve grijehe i da, koliko je moguće, dobijemo svećenikovo odrješenje. Najkraće pokajanje može biti i ovo: »Bože, oprosti mi sve moje grijehe!« ili: »Bože, ljubim te! Moj Isuse, milosrđe!«
Svaki je kršćanin dužan da se bar jednom godišnje ispovjedi (ako je svjestan teškog grijeha), a korisno je da to češće čini. Po tom činu raste njegova samokritičnost, jača se u borbi protiv grijeha i zla, postaje pažljiviji u svom odnosu prema Bogu i ljudima.
Dužni smo ispovjediti teške grijehe, a dobro je i korisno da se povremeno ispovijedamo i za lake grijehe.
Teško griješi čovjek kada posve svjesno i svojevoljno čini veliko zlo protiv Boga i bližnjega. O tome svakome svjedoči njegova savjest. No savjest treba odgajati osobito po Svetom pismu i po učenju Crkve. Bog nam u Svetom pismu daje znati što je veliko zlo prema Bogu, prema samima sebi i prema ljudima. A Crkva tu Božju istinu u svom naučavanju produbljuje i primjenjuje na prilike života.
Sakrament pomirenja uskrsni je Isusov dar. Po njemu sudjelujemo u Isusovoj muci i smrti, kojom je stupio u borbu protiv grijeha i zla, i u njegovu uskrsnuću, po kojemu je uspostavio pobjedu dobra. Stoga se slavlje svete ispovijedi normalno zaključuje slavljenjem svete pričesti. I u priči o izgubljenom sinu Otac priređuje svome sinu povratniku veliku gozbu. (No pričesti smijemo češće pristupiti premda se prije nismo ispovjedili; ispovijed je prije pričesti nužna ako nam savjest predbacuje neki teški grijeh.)
Vjeruj u oproštenje grijeha
Vjera u oproštenje grijeha odgaja u nama smjelu kršćansku borbenost. Mi se s grijehom ne mirimo. I najveći grijeh i najveće zlo moguće je svladati Božjom pomoću. Stoga je najveće zlo đavolska napast, ako se netko predaje očaju ili bespomoćnosti kao da je sve propalo. Vjera u oproštenje grijeha treba da nas uvijek ispunja zdravim kršćanskim optimizmom. Zlo nije jače od dobra. I umjesto da neprestano mislimo na grijeh i zlo, u svjetlu Isusova uskrsnuća i po daru oproštenja grijeha treba da svu svoju pažnju i sve svoje snage hrabro i radosno stavljamo u službu dobra, istine, pravde i ljubavi.
I još nešto vrlo važno! Budući da Bog nama prašta, treba da i mi uvijek praštamo jedni drugima. Život je takav da često među nama nastaju nesuglasice, sukobi, pa čak i ratovi. Ali nema za to boljega lijeka nego da svatko od nas zna pronaći svoj dio krivnje pa da jedni prema drugima uvijek gradimo mostove razumijevanja i oproštenja. Stoga Isus završava svoj Očenaš riječima: „I otpusti nam dugove naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim!”.
*
Ovdje možete pročitati objašnjenje prethodnih dijelova molitve:
Što u molitvi Vjerovanja znači „Vjerujem…”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Boga”
Što u molitvi Vjerovanja znači „(Vjerujem) …u Oca svemogućega”
Što znači „(Vjerujem)… u Stvoritelja neba i zemlje…”
Što znači „(Vjerujem)… u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega…”
Molimo: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan…” Zašto je tako trebalo biti?
Što molimo kada kažemo da je Isus „sašao nad pakao…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „treći dan uskrsnuo od mrtvih…”
Što molimo kada kažemo da je Isus „uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega…”
Što znači da će Isus „odonud doći suditi žive i mrtve”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „Vjerujem u Duha Svetoga…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … svetu Crkvu katoličku…”
Što molimo kad u „Vjerovanju” kažemo: „(Vjerujem u) … općinstvo svetih…”
Nad tajnama vjere je potrebno meditirati
U zajednici Isusovih učenika, u Crkvi, od najstarijih vremena postoje obrasci (sažeci) kojima se kratko želi izraziti ono što sva zajednica vjeruje. Jedan takav sažetak zove se Vjerovanje apostolsko. Nazivamo ga apostolskim jer se u njemu nalazi ono najvažnije što su apostoli navješćivali o Bogu, o čovjeku i o njegovu pozivu na vječni život s Bogom.
Onima koji u odrasloj dobi pristupaju k vjeri ili već primljenu vjeru žele prihvatiti na odrasliji i osobniji način, Crkva oduvijek pruža to Vjerovanje sa željom da ga upamte, da budu u to Vjerovanje upućeni, da po njemu žive i da ga mogu drugima naviještati.
Isusovi vjernici to zajedničko Vjerovanje znaju, mole, prihvaćaju i po njemu žive. Stoga je ono simbol (znak) njihova međusobnog prepoznavanja i jedinstva po svemu svijetu. O tom jedinstvu piše sv. Pavao kršćanskoj zajednici u Efezu: „Jedan Gospodin – jedna vjera – jedno krštenje” (Ef 4,5).
Da bismo što dublje naslutili, shvatili i doživjeli ono što Crkva želi izraziti Vjerovanjem apostolskim, potrebno je iznova i na različite načine ulaziti u njegov sadržaj. Potrebno ga je tumačiti i meditirati nad tajnama vjere koje su njime izrečene.
U ovom tumačenju pojedinih izričaja vjere držat ćemo se redoslijeda koji se nalazi u Vjerovanju apostolskom.
Vjerujem u Boga, Oca svemogućega,
Stvoritelja neba i zemlje.
I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga,
Gospodina našega,
koji je začet po Duhu Svetom,
rođen od Marije Djevice,
mučen pod Poncijem Pilatom,
raspet, umro i pokopan;
sašao nad pakao; treći dan uskrsnuo od mrtvih;
uzašao na nebesa,
sjedi o desnu Boga Oca svemogućega;
odonud će doći suditi žive i mrtve.
Vjerujem u Duha Svetoga,
svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih,
oproštenje grijeha,
uskrsnuće tijela, život vječni. – Amen.
Izvor: vjeronauk.net
