Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti već i u Crkvu uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada. Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje, stoga je ondje osnovao šest benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan te ga je posvetio svetom Andriji.

Zbog samostana se odrekao povlastica visokog državnog činovnika

Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano, 575. godine, povukao iz javne službe te je postao redovnikom svoga rimskog samostana svetog Andrije.

Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeli su ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona, te kao svog apokrizijara (nuncija) poslao 579. godine u Carigrad.

Protiv svoje volje 590. godine izabran je za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov je pontifikat u povijesti Crkve bio jedan od većih. Od početka pontifikata imao je jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen na današnji dan 590. godine. Izabran je bio već prije, i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje.

Zašto Bog dopušta nevolju?

Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava; kler kod sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod sv. Petra i Marcelina, dječaci kod sv. Ivana i Pavla, udovice kod sv. Eufemije, udane žene kod sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed.

U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je također potaknuo na ustrajnu molitvu i pokoru.

„Sluga slugu Božjih”

Sprječavao je ratove, borio se za ukidanje ropstva, a crkvenim novcem i prodajom kaleža otkupljivao je robove. Bio je i veliki obnovitelj bogoslužja. Toliko je oduševio langobardsku caricu Teodolindu, da je Crkvi darovala zlatnu krunu s 22 dragulja i 24 dijamanta. Prvi je kao naslov rimskog pape upotrijebio izraz „sluga slugu Božjih”. On je rimskome kanonu mise, koji upotrebljavamo i danas, dao konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. Obnovitelj je liturgijskoga pjevanja. Je li i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. Stoga nije nikakvo čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr