Duhovnost

ZAKON OČUVANJA Bez ovog ‘zakona’ nema duhovnog napretka Ne napredujemo kada izabiremo „napredne ideje” , nego tek kada prigrlimo istinu. Ne napredujemo kada se osjećamo napredniji od drugih, nego tek kada smo ponizni. Ne napredujemo kada druge osuđujemo, nego tek kada smo im spremni dati djelić sebe.

Bez ovog 'zakona' nema duhovnog napretka

»I dok svi shvaćamo važnost zakona napretka (u fizici, u medicini, u tehnologiji koju masovno koristimo…), u današnjem društvu možemo izgubiti svijest o važnosti zakona očuvanja što se tiče duhovnih stvari«

Isusov put nije ni napredan ni nazadan, on je uzak

U duhovnoj sam borbi zamijetila da jedan pojam koliko može odvratiti čovjeka od Crkve, toliko može i samog vjernika odvratiti od Boga. To je pojam: napredno. U ime naprednosti možemo ismijavati Crkvu, ali i držati se „jednakima Bogu” u smislu gubitka poniznosti pred onima koji Boga još nisu upoznali. No kada nas zahvaća milost ako ne onda – i samo onda – kada dopuštamo Bogu da bude i nama Bog? Odnosno: i meni Bog. Kada smo ponizni. Isus koji je to itekako mogao, ipak se nije držao jednakim Bogu, već oplijeni sam sebe, ponizi se smrću na križu radi spasenja ljudi. Isusov autoritet proteže se na sve ljude svih vremena, a opet je Isus dopustio da ga grijeh ljudi osudi. Uskrsnućem život konačno pobjeđuje nad smrću. Poniznost nad ohološću. Isusov put stoga nije ni napredan ni nazadan, on je uzak – ali vodi u život. To je put ispunjen istinom koja govori ljudskom srcu i daruje mu mir.


Htjela sam biti napredna pa sam se udaljila od Crkve…

Moje udaljavanje od Crkve dogodilo se u tinejdžerskim godinama. Nisam imala jako proživljeno iskustvo vjere i Boga, ali ni zla, i moglo je više toga presuditi u korist odluci da više ne idem u Crkvu. No nit koja se provlačila kroz sve godine izbivanja iz zajedništva s Crkvom bila je želja da budem napredna. Postupno sam počela ismijavati mnogo toga: između ostalog, Crkvu i svećenike. Odabrala sam slušati i naprednu glazbu, što god to značilo – meni je to tada počela biti metal-glazba.

Slučajno ili ne, godinama kasnije, baš nakon prve povratničke mise, ostavši u šetnji gradom, susrela sam osobu koju više nisam viđala, koja mi je bila naročito bliska u tim godinama lutanja. Kako sam tek nešto malo prije toga bila izišla iz crkve, pojavio mi se zbog toga nekakav osjećaj stida. No kao reakcija na taj osjećaj, pojavila mi se i misao da se danas ne bih sramila vjere. Daleko od toga da sam imala vjeru koju bih trebala i znala obraniti, tek me nešto počelo privlačiti natrag u Crkvu. Ali vjerujem da je to bio trenutak milosti koja me je nakon nekoliko mjeseci dovela do svjesnog prihvaćanja Crkve i njezina nauka; i to zahvaljujući teologiji tijela, kroz koju mi je istina snažno i neodoljivo progovorila. Vjerujem da način mog obraćenja također ima dublji značaj.

Dičimo se da radimo nešto napredno, a zapravo…

Naime, kada čovjek svoje odluke ocjenjuje kao napredne s obzirom na druge moguće odluke, on time nesvjesno, ali sasvim sigurno – napušta istinu o sebi. A time se udaljava i od Boga, koji je sam Istina. To napuštanje sebe na početku nije bolno, prije je uzrokovano sramom zbog onog što se u ime naprednosti napušta kao nazadno i nevaljalo. Za razliku od tih naprednih ideja i stavova, istina jest zahtjevna, ali ujedno i pročišćuje čovjeka, stoga mu prije ili kasnije donosi željeni mir.

Kada se dičimo da radimo nešto što je napredno, kao da zamućujemo sebi sliku svijeta, koja je već i sama dovoljno zamućena, budući da u svijetu ne postoji samo dobro. Ono gdje se i u tim okolnostima razabire radosna vijest jest činjenica da se u toj praznini koja se pojavila u čovjeku, budući da nije bio dosljedan i iskren prema samome sebi – silno može istaknuti istina kada ju čovjek jednom bude bio spreman čuti. Čovjek tada može ozbiljno prionuti uz nju.

Iako se nisam obratila u trenutku patnje u razdoblju koje je prethodilo mom obraćenju doživjela sam neka bolna iskustva. Liječnici su mi otkrili neizlječivu bolest zbog koje sam bila počela otežano hodati, počela sam imati i problema s vrtoglavicama, a negdje usput izgubila sam i želju za učenjem, te su me počela mučiti pitanja o smislu života. Vjerujem da je to bio i poziv na moje nutarnje buđenje i pročišćenje. Kada je Istina pokucala na vrata mog srca, ono više nije bilo tvrdo kao nekoć, i ja sam ju prepoznala.

Čuvajmo i vršimo Njegove riječi – tako ćemo napredovati

Karl Stern je o pojmu napredno rekao sljedeće: „Postoji samo jedna nadnaravna istina, kao što postoji jedna znanstvena istina. Ta istina glasi da ovladavanje materije tvori zakon napretka, a u stvarima duha to je zakon očuvanja.” Naše je doba možda bilo iznimno pogodno za pomutnju koja se dogodila: a ona se sastoji u tome da i u znanosti i u duhovnosti čovjek zahtijeva samo nekakav „napredak”! I dok svi shvaćamo važnost zakona napretka (u fizici, u medicini, u tehnologiji koju masovno koristimo…), u današnjem društvu možemo izgubiti svijest o važnosti zakona očuvanja što se tiče duhovnih stvari. No ne samo izgubiti svijest o njemu nego na njegovo mjesto također zahtijevati nekakav zakon napretka.

Kao posljedicu te pomutnje, uočavamo da se i u stvarima duha nešto proglašava naprednim, a drugo nazadnim. Moguće je tako da čovjek napusti jednu a počne tragati za novom duhovnosti, a kada ju nađe, slavi takvu duhovnost kao naprednu, a nazadnom smatra onu koju je napustio (često upravo katoličku duhovnost). Ili pak može postati „nazadno” ići u Crkvu ili ići na ispovijed, a „napredno” kada ne slušamo nauk Crkve u onome u čemu se on kosi s našim osobnim shvaćanjima.

No istina je samo jedna: a ona glasi da u stvarima duha napredujemo kada poštujemo zakon OČUVANJA. To je poruka i svega Isusova učenja: da ČUVAMO (i vršimo) njegove riječi: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti” (Mt 24,35). Daleko od toga da se Crkva ne razvija: ona je živo tijelo Gospodina. U krilu Crkve nastaju novi pokreti kao odgovor na potrebe tog doba. Ali s druge strane, kako bi ostala u istini, Crkva čuva Isusove riječi. Da bi ostala i životna i u istini, Crkva mora ostati u duhu poniznosti!

Mnogo duša ide u pakao jer nitko ne moli za njih (Gospa u Fatimi)

Stoga je svima nama poniznost prijeko potrebna. I kada mislimo da stojimo na Božjem tlu, moramo paziti da se ne poskliznemo, da se ne uzoholimo, da na nešto drukčiji način ne podlegnemo onoj istoj napasti te počnemo smatrati da smo napredniji od drugih – u ovom slučaju od nevjernika: „Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, pa zbog toga umre, umrijet će zbog nepravde što je počini. A ako se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti što je bijaše činio, pa stane vršiti moj zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti” (Ez 18, 26-27).

Jedino što imamo da se usprotivimo grijehu, naročito oholosti, jest križ, žrtva. Ona je potrebna ne samo kako bismo sačuvali vlastitu vjeru i nastavili ju graditi, već se po žrtvi može nadjačati i zlo koje je pogodilo drugog čovjeka. Ona je stoga potrebna upravo u susretu s osobama pred kojima bismo mogli doći u najveće iskušenje da postanemo oholi. Ono što je utješno jest da žrtva nije krajnji cilj. Krajnji cilj je obraćenje osobe koja čini zlo koje ti ne dopušta da ostaneš ravnodušan. Krajnji cilj je odgoj tvoga djeteta. Krajnji cilj je dovođenje duša Bogu ako si svećenik. Bog nam stavlja te osobe na naš put (i nas same na nečiji put), budi u nama milosrđe prema njima, i daruje nam mir kada se nekako založimo za njih: molitvom, nekim odricanjem, prikazivanjem neke patnje… Žrtva je jedini način da pomognemo Bogu u nečijem obraćenju, da učimo poslušnosti i slobodi svoju djecu ili svoje vjernike. Njihova neupućenost, neposlušnost ili otpadništvo od vjere zarobljavaju ih, stoga svojom žrtvom potpomažemo u njihovu oslobođenju. Gospa je prilikom ukazanja u Fatimi rekla da mnogo duša ide u pakao jer nitko ne moli za njih. Što je veća zarobljenost nekog čovjeka, veća će žrtva biti potrebna za njega. Stoga pokušajmo se zapitati koji su naši motivi koji nas nagnaju da djelujemo na određeni način.

Želim li da se drugi čovjek zaista obrati, ili svojim argumentima u prilog vjeri želim ispasti vrijedan divljenja? Želim li najbolje za svoje dijete ili mu često u ne toliko bitnim stvarima (nepotrebno) namećem svoju volju?

Ako uvidimo prave razloge koji nas pokreću, te da nisu uvijek tako plemeniti, možda shvatimo da moramo promijeniti taktiku djelovanja u poslanju koje je Bog stavio pred nas.

Koliko je s jedne strane pogubno kada čovjek nema pomoć drugog čovjeka, kada za njega nema tko moliti, toliko može biti pogubna i druga krajnost: ovisnost o drugom čovjeku. Kada bismo odustali od borbe i počeli ovisiti o drugima, prepuštajući im i naš dio posla, uopće se ne bismo okusili u pravoj slobodi, onoj koja od nas iziskuje trud i odgovornosti. Znamo da nas je Isus za slobodu oslobodio, stoga svatko od nas ima Isusovo povjerenje i njegovu pomoć u kušnjama. Pa i da otkrijemo da smo previše počeli ovisiti o drugima, ne bojmo se priznati si istinu. Istina uvijek oslobađa, iako može biti bolna i zastrašujuća. Možda nam upravo kroz tu slabost Bog želi poručiti da smo spremni i da se trebamo više osloniti na Njega. Što više čovjek napreduje na duhovnom putu, veće mu odgovornosti Bog dodjeljuje, i veće su njegove bitke za povećani udio u vlastitoj slobodi. Osobno sam u svome poslanju supruge i majke doživjela dvije kušnje sa zdravljem. Prvi put sam uz pomoć duhovnika koji me pratio ojačala u vjeri i otkrila riječ Božju koja je živa i koja i meni osobno progovara. Iako oduševljena time, nisam ju čuvala kako sam trebala. Kada se nakon nekoliko godina kušnja ponovila, duhovnik je već bio u drugom gradu, ali sam upravo tada počela pisati tekstove za Book, koji su mi ponovno približili Riječ Božju. To mi je bilo teško razdoblje jer me Bog pozivao da, uz promjenu ponašanja u stvarima u kojima sam griješila u svome poslanju, prevladam tu kušnju ne oslanjajući se više toliko na vjeru drugog čovjeka, već na vlastitu vjeru koju je trebalo izgraditi. Iako mukotrpno, spoznala sam da nas Bog nikad ne napušta i da uvijek nalazi put do nas.

Ponizno srce nije pasivno srce, već plod itekakve duhovne borbe

U Prvoj Petrovoj piše da budemo spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama – ali blago i s poštovanjem. Bez milosti blaga i ponizna srca, sve naše bitke koje nas čekaju već su unaprijed osuđene na propast. Ponizno srce nije pasivno srce! Žrtva i oprost nisu pasivnost, već plodovi itekakve (duhovne) borbe. Kada nas Isus poziva da okrenemo i drugi obraz u slučaju uvrede koja zadaje bolan udarac, on nas time želi izvući iz patnje koju izaziva uskogrudnost. U našu uskogrudnost zasigurno ne stane oprost, ali na žalost ne stane ni blagoslov – ni za drugu osobu, ali ni za mene! Ne mogu baštiniti blagoslov, ako i sam ne blagoslivljam druge. A mogu ih blagoslivljati samo ako sam i sâm iskusio da sam blagoslovljen. Ako smo kao vjernici osjetili da nas Bog blagoslivlja, da je za nas a ne protiv nas, pozvani smo taj blagoslov prenijeti i na druge. Besplatno smo primili, pa smo pozvani besplatno i dati. Zašto blagoslivljanje ima tako presudnu ulogu govore nam ove riječi: „…blagoslivljanje stvara stvarnost o kojoj govori. U ovomu svijetu postoji puno međusobnog divljenja jednako kao i međusobnog osuđivanja. Blagoslov ide s onu stranu distinkcije između divljenja i osuđivanja, između vrlina i poroka, između dobrih i zlih djela. Blagoslov dodiruje izvornu dobrotu drugoga…” (Henri J. M. Nouwen, Živjeti kao ljubljeni, Duhovni život u sekulariziranom svijetu, KS, 2006.)

U toj „muci” oko stjecanja blagosti i poniznosti postoji radosna vijest: a to je ljubav. Ona dolazi kao naša utjeha i radost srca! Kad god nam nedostaje prave ljubavi za drugog, nedostaje nam i neke druge kreposti. Svatko može razmisliti o svom hodu s Isusom ne bi li prepoznao na čemu je Isus posebno inzistirao u određenim razdobljima. Kod mene se jasno ističu poziv na čistoću, kojim je i započelo moje obraćenje, kao put prema braku. Čistoća je utrla put ljubavi. U roditeljstvu su to bili pozivi na blagost i poniznost, i kad god se trudim oko tih kreposti, osjećam silnu radost u srcu koja proizlazi iz ljubavi koja se daje drugome. Davanje sebe drugima često nam izgleda teško, pa ga nastojimo svesti na neki nama prihvatljivi minimum. A onda spoznamo da je davanje sebe ipak jedini način da nas zahvate ljubav, radost i onaj duboki mir u srcu. Dok god ne želimo krenuti tim putem jer nam izgleda pretežak, čuvamo se od davanja sebe, ali onda i plodovi koje ubiremo nisu baš za poželjeti: nemir, bezvoljnost, ljutnja, prezir, nedostatak smisla, zabrinutost, strah.

Čuvajmo jedni druge na putu vjere

Krenuli smo od naprednih ideja, od osjećaja uzvišenosti nad drugima, a završili na žrtvi kao činu koji je zaista uzvišen i u Božjim očima. Sve ovdje rečeno moglo bi stati u samo nekoliko rečenica: ne napredujemo kada izabiremo „napredne ideje” , nego tek kada prigrlimo istinu. Ne napredujemo kada se osjećamo napredniji od drugih, nego tek kada smo ponizni. Ne napredujemo kada druge osuđujemo, nego tek kada smo im spremni dati djelić sebe.

Na samom kraju: ne zaboravimo zakon OČUVANJA! Te čuvajmo jedni druge na putu vjere!

 

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh