Foto: Screenshot

Ekscelencijo, kako se papa emeritus Benedikt XVI. osjećao potkraj života?

Nadbiskup Gänswein: Suprotno svojem mišljenju, doživio je duboku starost. Bio je uvjeren da će mu nakon odstupanja od službe dobri Bog dati još samo jednu godinu. Nitko nije bio više iznenađen od njega, što je ta jedna godina postala prilično mnogo godina. Potkraj života je tjelesno bio prilično slab i krhak, ali, Bogu hvala, um mu je ostao sasvim bistar. Bilo mu je teško što mu je glas oslabio i postao tih. Cijeli se život oslanjao na korištenje svoga glasa i sad je izgubio taj alat. Ali um mu je uvijek ostao bistar, bio je smiren i staložen. Mi koji smo uvijek bili uz njega i živjeli s njim osjećali smo da je i završnoj fazi i nadomak cilju. Taj mu je cilj bio jasno na vidiku.

Je li se bojao smrti?

Nadbiskup Gänswein: Nikad nije govorio o strahu. Govorio je samo o Gospodinu i nadi da kad jednom stane pred Njega, da će mu Gospodin biti blag i milostiv. Naravno, bio je svjestan svojih slabosti i grijeha u životu. Ali, kao što sveti Ivan kaže, Bog je veći od našeg srca.

Zatim je umro Ivan Pavao II. i Joseph Ratzinger je postao papa Benedikt XVI. Sve te godine bio sam uz njega kao tajnik. A potom i cijelo vrijeme dok je bio papa emeritus. Duže je bio papa emeritus nego papa. Uvijek sam bio zadivljen i iznenađen njegovom blagošću, i kako je bio smiren i dobroćudan

Proveli ste mnogo godina uz njega, koji su za vas bili ključni trenuci?

Nadbiskup Gänswein: Za mene je sve počelo kada sam postao član Kongregacije za nauk vjere. Dok je on, kardinal Ratzinger, bio prefekt, ja sam bio tajnik. To je trebalo trajati najviše nekoliko mjeseci, ali na kraju su bile dvije godine. Zatim je umro Ivan Pavao II. i Joseph Ratzinger je postao papa Benedikt XVI. Sve te godine bio sam uz njega kao tajnik. A potom i cijelo vrijeme dok je bio papa emeritus. Duže je bio papa emeritus nego papa. Uvijek sam bio zadivljen i iznenađen njegovom blagošću, i kako je bio smiren i dobroćudan. Čak i u situacijama koje su bile vrlo iscrpljujuće i zahtjevne, a ponekad i vrlo tužne, ljuski gledano. Nikad nije izgubio staloženost i strpljenje. Baš suprotno, što je izazov bio veći, on je postao tiši i šutljiviji. To je imalo vrlo dobar i dobrotvoran učinak na ljude oko njega. S druge strane, nije bio naviknut na velike skupine ljudi. Kao profesor navikao je govoriti pred velikim brojem studenata. Ali to je bilo u svojstvu profesora koji razgovara sa studentima. Kasnije, kao papa, svi ti susreti s ljudima iz različitih zemalja, njihova radost i entuzijazam bili su sasvim različito iskustvo. Morao se naviknuti na to i nije mu bilo lako pronaći pravi način. Nije dao da mu neki stručnjak za medije govori što da radi. Jednostavno i prirodno prihvatio je taj zadatak i mogu reći da ga je svladao.

Spomenuli smo njegovu blagost i ponašanje prema ljudima oko njega. Možete li nam dati primjer?

Nadbiskup Gänswein: Sjećam se jednog susreta s biskupima i kardinalima, dok je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Tema je bila takva da su vrlo brzo narasle tenzije, kako u sadržaju, tako i u govoru. Govorili su talijanski jer je to bio zajednički jezik. Primijetio sam da su izvorni govornici talijanskog bili brži i žešći, gotovo agresivni. Na svoj jednostavan i miran način prvo je smirio tenzije i agresiju. Kako bi preusmjerio bit s tona na sadržaj, jednostavno je rekao: „Argumenti ili jesu, ili nisu uvjerljivi. Ton može biti uznemirujući ili od koristi. Predlažem da jedni drugima pomognemo smanjiti ton i ojačati argumente.“

Kao papa napisao je tri enciklike i četvrtu zajedno s papom Franjom, koju je papa Franjo i izdao, „Lumen Fidei – Svjetlo vjere“. Moram priznati da je meni osobno duhovno najviše pomogla enciklika „Spe Salvi – U nadi spašeni“

Možete li nam reći nešto više o njemu kao osobi? Kako razumjeti papinsku službu? Na kraju krajeva, on je bio ljudsko biće koje je moralo preuzeti tu zadaću.

Nadbiskup Gänswein: Zadnja stvar koju je želio je bila postati papa u 78. godini života. Ali postao je papa, prihvatio je to, vidio je u tome volju Božju i preuzeo je tu zadaću. U početku je bilo nekih privremenih nesigurnosti. Bio je okružen kamerama i fotografima. Normalan, privatni život više nije bio moguć. Osjetio sam kako je prihvatio situaciju čvrsto se uzdajući u Božju pomoć da će mu dati darove koji su mu nedostajali, a sada su bili potrebni. Vjerovao je da će svojim prirodnim darovima i uz Božju pomoć moći izvršiti povjerenu mu službu tako da će doista biti na korist cijele Crkve i svih vjernika.

Na početku ste rekli da je izgovorena, a i napisana riječ bila njegov alat. Koja njegova djela ili enciklike su važne za vas osobno?

Nadbiskup Gänswein: Kao papa napisao je tri enciklike i četvrtu zajedno s papom Franjom, koju je papa Franjo i izdao, „Lumen Fidei – Svjetlo vjere“. Moram priznati da je meni osobno duhovno najviše pomogla enciklika „Spe Salvi – U nadi spašeni“. Također vjerujem da će se od svih njegovih važnih enciklika ova na kraju pokazati najvrjednijom. Njegova sam djela počeo čitati još kao sjemeništarac u Freibugu. Sve sam pročitao, a to naravno utječe na duhovni razvoj osobe. Mislim da će svakako ostati zapamćena njegova trilogija Isus iz Nazareta. (…)

Cijeli razgovor poslušajte ovdje:

Izvor: Izdavačka kuća Kyrios