Foto: Screenshot, YouTube/Billy Graham Evangelistic Association

Njegova životna priča je prava filmska. I baš smo je imali priliku pogledati na HRT-u, u filmu „Neukrotiva volja” prema knjizi Laure Hillenbrand iz 2010. godine, a koji je režirala Angelina Jolie.

Louis Zamperini, olimpijac i ratni junak, preživio je nemoguće – nesreću svog borbenog zrakoplova, 47 dana plovljenja na plastičnom čamcu nasred Pacifika, a potom i strahote u zarobljeništvu carskog Japana. No, ono što ga čini nezaboravnim junakom je – snaga oprosta.

Život mu promijenila propovijed Billyja Grahama

Louis se nakon povratka kući borio s PTSP-om, alkoholom… Izgubio je sve, a skoro i ono jedino vrijedno u svom životu – suprugu i djecu. Kako možemo čuti u svjedočanstvu u nastavku, sudjelujući na jednoj konferenciji Billyja Grahama, Louis je čuo riječi o Bogu, koji oprašta i daje život vječni. Tada Mu je predao svoj život i počeo živjeti i propovijedati ono što je čuo toga dana.

Louise je otišao u Japan, kod svojih uzničara i osobno im oprostio sva zla koja su mu činila.

Životna priča

Rođen 1917. roditeljima je prvi put pobjegao iz kuće sa samo dvije godine; gol i s upalom pluća. Samo malo poslije majci je bježao kroz vlak, da bi na kraju iz vlaka u vožnji čak i iskočio. Sve je preživio i rastao. S pet godina je propušio. S osam je počeo piti. Postao je šampion u krađama u gradiću Torranceu u Kaliforniji. Krao je hranu, alkohol, metal… Nije bilo te kazne ili razgovora koji bi ga mogli dovesti u red. Usto je kao radničko dijete talijanskih doseljenika redovito dobivao batine od vršnjaka, u školi i izvan nje, ali je uvijek nastavljao prkositi. Pa bi dobivao još batina. I tako je to išlo u krug.

Uz pomoć starijeg brata uspio je preokrenuti svoj život te se počeo baviti trčanjem.

Sa samo 19 godina plijenio je pozornost na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Bio je premlad za medalju, ali je istrčao najbolji američki rezultat na 5000 metara, briljirao u posljednjem krugu i bio toliko primijećen da ga je nakon utrke Joseph Goebbels upoznao s Hitlerom.

Olimpijske igre 1940. u Tokiju najprije su premještene u Helsinki, a potom i odgođene. Louis se fizički razbolio od jada. A onda je pozvan u vojsku.

U svibnju 1943. Louisa i kolege poslali su na izviđanje za jednim od aviona nestalih nad oceanom. Letjeli su stotinama kilometara na jug do otoka Palmyra kad su im otkazala dva motora. Srušili su se i odmah potonuli. Ludim čudom preživjeli su Louis, Phil i još jedan iz aviona. Imali su samo dva mala čamca na napuhavanje. Bez vode i hrane plutali su nošeni strujama na zapad. Sve što su imali bila je pokoja kap kiše i kakva riba koju bi nekako ulovili. Istodobno su se oko njih rojili morski psi i čekali, nekad ih čak i pokušavali prevrnuti. Preživjeli su i napad japanskog bombardera. Posljednjih dana treći im je kolega umro, da bi naposljetku 47. dana nabasali na japanski ratni brod kod Maršalovih otoka i završili u zarobljeništvu.

Mučen do krajnjih granica

Batinali su ih, iživljavali se, ponižavali ih… Logore su čuvali najgori. Louisa je u logoru Omori na umjetnom otočiću u tokijskom zaljevu teško mučio najozloglašeniji logorski kaplar u Japanu, Mutsuhiro Watanabe, teško poremećeni sadist, kojega su godinama nakon rata vlasti tražile kao ratnog zločinca, sve do američke amnestije tijekom Hladnog rata.

Watanabe je svaki drugi dan prebijao Louisa tako teško da nitko nije vjerovao da bi Louis to mogao dulje preživjeti.

U siječnju 1945. logorski je kaplar Watanabe, kao prebrutalan čak i za zarobljenički logor u Japanu i očit psihopat, prebačen drugamo. U logorašima se probudila nada da bi ipak mogli preživjeti. Posebno je laknulo duboko traumatiziranom Louisu koji je svake noći sanjao Watanabea kako mu prijeti i batina ga. U ožujku 1945. svi su iz Tokija razorenog bombama i napalmom prevezeni u logor Naoetsu, zabit na zapadnoj obali Japana. Kad tamo, šok, kao upravitelj dočekao ih je – Watanabe s još gorom torturom i izgladnjivanjem. U filmu je taj trenutak posebno teško prikazan – Louis se, čuvši poznat zvuk koračanja i ugledavši kaplara kako se spušta niz stepenice, ruši.

Slobodan, a zarobljen

U ovom logoru zarobljenici su ostali sve do kapitulacije Japana nakon nuklearnih eksplozija nad Hirošimom i Nagasakijem. Ti mladi izmrcvareni ljudi godinama su poslije u sebi nosili traume, pa tako i Louis. Imao je noćne more, propio se i počeo potpuno propadati.

Izgubljen u noćnoj mori, u snu je jednom umalo zadavio svoju suprugu.

Koju godinu nakon rata, uhvatio se kako razmišlja o tome da su i ti njihovi zlostavljači i sami bili žrtve; ljudi koje su nakon američke okupacije Japana vlasti naganjale kao ratne zločince i nerijetko ih vješale ‘samo’ zbog indoktrinacije zločinačkim idejama, te da su u svojoj mržnji i nasilju ostali očajnih, razorenih duša. U tom trenutku, pričao je poslije Louis, osjetio je kako se njime širi mir.

Louis je preminuo u miru u srpnju prošle godine.

Oprost uzničarima

Za Watanabea se nakon rata mislilo da se 1945. ubio, da bi ga 1997. novinar TV kuće CBS pronašao i u jednoj emisiji pitao Louisa pred kamerama bi li se htio sresti s njim. Louis je prihvatio. SAD je još na početku rata u Koreji zbog savezništva s Japanom amnestirao sve preživjele zločince, pa je Watanabe bio slobodan. Watanabe je postao uspješan i bogat, no kad je o zločinima bila riječ, krivio je rat i ispiranje mozga i nije priznao svoja zvjerstva. Ponegdje se može naći informacija kako se Louis na kraju ipak odbio naći s njime te mu samo poslao poruku u kojoj mu je napisao da mu sve oprašta; negdje se može naći i informacija kako je Watanabe, jedini od uzničara, odbio susret s Louisem.

Uoči Zimskih olimpijskih igara u Naganu 1998., Louis je ispunio još jednu svoju želju, i to u 81. godini života – još je jednom sudjelovao na Olimpijskim igrama nosivši olimpijski plamen.

Book.hr; Express; HRT