Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u židovskoj obitelji u Wrocławu. Bila je posljednje od jedanaestero djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Svetom pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, „zemaljština”, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.

„Ovo je istina!”

Kako je tada bjesnio Prvi svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Edith o svom dojmu piše: »Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao Proslavljeni Krist: Krist u tajni Križa.« Počela je čitati autobiografija sv. Terezije Avilske i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: »Ovo je istina!«

Željela je što prije primiti krštenje, i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: „Nije li šteta ženu vašega kova i kapaciteta odvojiti od svijeta?” Edith je odgovorila: „Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj.” Divna spoznaja, divan odgovor, divan izbor žene koja bi u svijetu mogla postati slavna i bogata. No ona je izabrala karijeru koju je sv. Pavao ovako okarakterizirao: »Ja ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to Raspetoga.« (1 Kor 2,2) U tom se već dade naslutiti kakav će biti njezin svršetak. U travnju 1934. biva svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.

Žrtva za narod i križni put

S obzirom na političku situaciju tog doba bila je, kao i ostali Židovi, pod velikim pritiskom i opasnošću. Unatoč tome mnogo je pisala i stvorila neka od istaknutijih djela književnosti i duhovnosti. Ono o čemu je pisala duboko je i proživljavala. To potvrđuju i ove njezine riječi: »Propovijedanje križa bilo bi uzaludno ako to u stvarnosti ne bi bio stvaran izražaj jednog života u sjedinjenju s Raspetim.« Predosjećala je da je Isus spreman za žrtvu koja prijeti čitavu njezinu narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kada je, 2. kolovoza 1942., u govornicu Karmela došao Gestapo, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: »Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!« I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.

Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: »Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! – Zdravo Križu, nado jedina!« U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.

Osoba koja se u potpunosti predala Bogu

Ponizna, nasmiješena, uvijek spremna drugima ugoditi, vedro je prihvaćala svoju malu sposobnost za obične samostanske poslove, želeći ipak i u njima što više uspjeti (tj. obavljati ih što je moguće bolje). Veoma je voljela svoju redovničku zajednicu kako u Kölnu, tako i u Echtu. Stoga možemo reći da je bila kompletno zaokružena ličnost, a što je najvažnije, osoba koja se u redovničkom staležu predala Bogu prihvativši i samu mučeničku smrt. Zbog svega toga vrijedna je svakog divljenja.

Molitva predanja svete Edith Stein

Dopusti mi, Gospodine, slijepo ići putovima
koji su tvoji
ne hoteći razumjeti tvoje vodstvo,
Tvoje sam dijete.

Ti si Otac mudrosti,
a i moj.
Vodiš kroz noć!
Vodiš ipak k sebi!

Gospodine, nek se dogodi što ti drago,
Ja sam spremna.
Iako nećeš smiriti moj život
u ovom vremenu.

Ostvari sve što misliš
u svome savjetu.
Kada me tiho onda opominješ na žrtvu,
pomozi da je ostvarim.

Dopusti da zaboravim
na svoj mali Ja.
Da, sebi mrtva,
samo tebi živim.

Molitva

Bože otaca naših, napuni nas mudrošću križa, kojom si čudesno obogatio svetu Tereziju Benediktu u času mučeništva, i po njezinu zagovoru daj nam da uvijek tražimo Tebe, najveću Istinu, te da budemo do smrti vjerni vječnom savezu ljubavi, koji je zapečatio tvoj Sin svojom krvlju za spas svih ljudi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Izvor: Župa svetog Nikole biskupa, Jastrebarsko

Priredio Danijel Katanović; Book.hr