Poslušajte što o pateru Miji kažu njegovi vjeroučenici iz vremena kad je služio u Rijeci

Odavno crkva sv. Jeronima u Rijeci nije bila ovako puna. U njoj su se godinama okupljali mladi. Nekad je to bila stanica za svakog tko je dolazio ovamo na studij. Pravi mali dominikanski rasadnik djevojaka i mladića koji su rasli u vjeri i bili podučavani glazbi. Ova večer sjećanja okupila je mnoga poznata lica, naših prijatelja, sestara i braće u Kristu, od kojih neke nismo sreli desetak i više godina. Svi smo se osmjehivali jedni drugima, a tu i tamo su se neki, jer nisu uspjeli ostati suzdržani do vremena druženja, radosno poljubili i prošaptali riječ-dvije. U zraku je pozitivna neizvjesnost… Večer koju smo čekali.

Generacije se u svojim sjećanjima vraćaju u trenutke i emocije kada smo to na jednak način činili s našim pokojnim paterom Mijom

Iz sakristije poviruje mlado lice novaka dominikanca. Potez rukom i začulo se zvono. Započela je Sveta Misa. Već sekundu nakon toga, udarci palica, prsti lete po žicama i tipkama, grla se otvaraju i crkva oživljava poput pravog emotivnog vremeplova. Generacije se u svojim sjećanjima vraćaju u trenutke i emocije kada smo to na jednak način činili s našim pokojnim paterom Mijom. Bend Pobjeda svetih uz pridružene članove, sve redom bliske pateru Miji… Bubnjevi, dvije klavijature, električna, akustična i bas gitara, vokali…

Kako večer teče, riječ po riječ, notu po notu, lica se neprestano mijenjaju iz radosti u tugu. Svi smo svjesni – poznavali smo velikog čovjeka koji je ostavio duboke tragove u našim životima

Glazbenici se pogledavaju uz široke osmijehe, srca prisutnih brže kucaju, a samo poneka zalutala duša još širom otvara usta i ostaje bez riječi. Kako večer teče, riječ po riječ, notu po notu, lica se neprestano mijenjaju iz radosti u tugu. Svi smo svjesni – poznavali smo velikog čovjeka koji je ostavio duboke tragove u našim životima.

Tako je krenula večer sjećanja na pokojnog patera Miju Horvata. Pater Mijo rođen je u Pavlinovcu, u Međimurju, 20. rujna 1941. Preminuo je 1. prosinca 2005. u Dubrovniku.

Bio je svećenik dominikanac, naš brat, duhovnik, drugi otac i učitelj. Bio je otvoren životu i bratu čovjeku bez zadrške, bez razmišljanja, potpuno iskrena srca

Bio je svećenik dominikanac, naš brat, duhovnik, drugi otac i učitelj. U Rijeci se zadržao dugih 25 godina. Još i danas otkrivamo tko ga je sve poznavao. Bio je otvoren životu i bratu čovjeku bez zadrške, bez razmišljanja, potpuno iskrena srca. Ljubio je mlade iznad svega. Poklanjao im je svoje vrijeme i dijelio im svoja znanja. Nije postojala korist za ovog bijelog patera, samo šteta koju je sam sebi činio da ugodi i koristi drugima. Toliki pamte niz hodočašća u vrijeme kada drugi nisu hodočastili, u vrijeme kada političko stanje države nije ulijevalo sigurnost za odlazak na daleka putovanja. Prvi je u Hrvatskoj počeo voditi mlade u Taize u Francuskoj na okupljanja ekumenske zajednice. On je neprestano vjerovao u Božju providnost, kako u mogućnosti da novčano podmiri troškove puta za one koji su dolazili iz socijalno ugroženih obitelji i htio je da putuju besplatno, tako i u svemu drugom zbog čega se toliko puno otvaralo u njegovu životu i u životu onih čiji su mu životi bili povjereni.

Kada bi bivao pokraden, nije tražio svoje natrag, već bi se naglas i u srcu odricao otetog i iskreno čin predavao Božjem milosrđu proglašavajući slučaj darivanjem

Danas se, sad već zreli ljudi, poneki i bake i djedovi, prisjećaju kako im je kao djeci i mladima bio gotovo nedostižan Trst u Italiji koji je nadomak Rijeke, a s pater Mijom su „obišli svijet“ i vidjeli destinacije poput Rima, Pariza, Barcelone i mnogih drugih europskih središta. Učio ih je prihvaćanju drugih ljudi i kultura te rastu u svojoj vjeri upoznavanjem tuđe.

Druželjubiv, pristupačan i simpatičan, osvajao je ljude iz mnogih slojeva društva, ali istovremeno izazivao i zgražanje onih koji nisu mogli razumjeti njegove postupke i ljubav prema svakom bratu čovjeku. Nikad ni za što nije tražio zasluge. A kada bi bivao pokraden, nije tražio svoje natrag, već bi se naglas i u srcu odricao otetog i iskreno čin predavao Božjem milosrđu proglašavajući slučaj darivanjem.

Bio je izvrstan glazbenik, svirač više instrumenata, talentirani pjevač, autor glazbe i testova. Njegova autorska ostavština nikad nije pohranjena na jedno mjesto. Još i sada nalazimo notne rukopise i iznenađujemo se da njegove pjesme ljudi pjevaju ne znajući da ih je on skladao. Skupljao je i kupovao instrumente i glazbenu opremu, a onda ih nesebično davao na posudbu mladima koji ih često nisu niti vraćali.

Prvi je u Hrvatskoj uveo bubnjeve u crkvu, a prethodno osnažio crkveni bend instrumentima na koje drugi nisu ni pomišljali

Mlade je poučavao glazbi, vodio ih putem iz amatera u profesionalne glazbenike, poticao na osnivanje bendova, stvaranje glazbe. Većina nas je često pomišljala: „Ja ništa ne vrijedim…“, no pater Mijo bi nas samo s dvije riječi podizao: „Sutra sviraš!“ Gledali smo se u čudu, mislili da nemamo pojma. Ali, ako je on vjerovao u nas, prestajali smo sumnjati. Imao je nevjerojatan dar da mladog čovjeka ohrabri, da u njemu prepozna potencijale, da ga zarazi snovima i stvori gladnu i pozitivnu ambiciju. Uz njega nismo stajali. Pretrčali smo najljepše godine života, a poneke i preletjeli doslovno iščekujući Svete Mise s najvećim uzbuđenjem. Prvi je u Hrvatskoj uveo bubnjeve u crkvu, a prethodno osnažio crkveni bend instrumentima na koje drugi nisu ni pomišljali. Mise su nam bile gaže za Gospodina.

Jasno se sjećam jedne Mise na kojoj je, spašavajući kablove i razglas, lemio doslovno u vrijeme propovijedi. Naprosto je bio jedinstven, neponovljiv i očito itekako voljen

Bio je nevjerojatno spretan i domišljat. Tako je jednom prilikom sam sklepao gitaru koju smo prozvali Frankestein jer se sastojala od niz dijelova bivših potrošenih i pokvarenih gitara. Na toj nevjerojatnoj crvenoj kreaciji je svirao godinama. Jasno se sjećam jedne Mise na kojoj je, spašavajući kablove i razglas, lemio doslovno u vrijeme propovijedi. Naprosto je bio jedinstven, neponovljiv i očito itekako voljen.

Godinama je, uvijek uz pratnju mladih koji su na tim primjerima mogli učiti, radio s narkomanima, alkoholičarima, prostitutkama, tražeći načine da ih izvuče iz poroka, i približi ih Kristu kojeg je slijedio. Ti ljudi su ga voljeli i vole ga i danas. Bio je svećenik evangelizator, riječki misionar koji je poznavao najslabije, zapuštene i odbačene u zabačenim kutovima ovog grada. Čovjek koji se usudio i koji nije sudio. No, upravo zbog toga nije uvijek bio prihvaćen. Bilo je mnogih koji nisu shvaćali njegova poslanja i kojima je smetalo s kime se druži. Pater Mijo nije pravio razlike. Za njega je čovjek uvijek bio Božje dijete, što god taj činio, kako god se oblačio i kakav god grijeh imao.

Godinama je, uvijek uz pratnju mladih koji su na tim primjerima mogli učiti, radio s narkomanima, alkoholičarima, prostitutkama, tražeći načine da ih izvuče iz poroka, i približi ih Kristu kojeg je slijedio

Cijeli život je spašavao druge, no sam sebe na koncu nije mogao spasiti. Pred kraj života, njegova blizina s onima na rubu društva, postala je kušnja koja je prevagnula u slabost, našu i njegovu najveću bol. Čovjek koji do 45. godine života nije okusio alkohol, niti zbog nazdravljanja, ušao je pakao ovog poroka koji mu je prerano okončao život. Sjećam se jasno kako je potpuno svjestan svega što mu je izmaklo kontroli, svjedočio da se odupremo napastima te kako nas je zdušno branio pred ovima i onima koji su mlade htjeli kušati na zlo. Imao je autoritet nad onima koji nisu imali dobre namjere prema mladima, jer su, neobraćeni i kivni na život, htjeli i druge uvući u svoje poroke. No, pater Mijo je pred njima bio naš zaštitnik.

Ova večer je bila večer zahvaljivanja. Zahvaljivanja Gospodinu što nam je dao priliku da pater Mijo bude dio naših života i zahvaljivanja pateru Miji za sve dobro koje nam je davao. Nevjerojatan je način na koji je mijenjao ovaj svijet iz kutka jednog naizgled običnog svećenika dominikanca. No, pater Mijo je bio sve samo ne običan. Sve ono što je ostavio za sobom, ostaje živjeti u našim srcima i u srcima novih naraštaja koje ćemo, nadamo se u novim okupljanjima na obljetnice, približiti njegovu liku koji ih se i nakon ove večeri toliko dojmio.

Barbara Brezac Benigar

Book.hr