Foto: Shutterstock

 ‘Nije bilo ni poniznosti ni skromnosti, već sam svijet i Boga ‘krojio’ prema svojim potrebama, pravilima i željama’

„Bio sam mlad, što znači u životnom razdoblju u kojemu čovjek diše punim plućima. Nisam želio propustiti ništa u životu i uvjeravao sam sebe da nisam loša osoba. Svoje sam postupke prilagođavao svojim željama i potrebama i, unatoč tome, predstavljao sam se kao vjernik. Nije bilo ni poniznosti ni skromnosti, već sam svijet i Boga ‘krojio’ prema svojim potrebama, pravilima i željama i uvijek sam pri ruci imao objašnjenja koja su mi u tom trenutku odgovarala. Duboko u sebi osjećao sam da nisam pošao baš pravim putem, a mogu reći da nisam bio ni zadovoljan ni sretan. Ali imao sam obitelj i prijatelje, izvrsno plaćen posao i ugled u društvu. Zaslijepljen uspjehom, počeo sam se uvjeravati da sam malo drukčiji od ostalih, bolji i poseban. Počeo sam se udaljavati od vrijednosti koje su mi usadili moj odgoj u toploj i jednostavnoj katoličkoj obitelji, počeo sam se utapati u materijalizmu i hedonizmu. Divljački sam jurio od cilja do cilja. Tako sebično usredotočen na sebe, u jednom sam trenutku čak prestao voljeti i sebe samoga, a o drugima da i ne govorim. Ali kad je jednom sve pošlo nizbrdo, kad više nisam bio ‘top’-menadžer kojemu su se svi divili, započeli su životni porazi. Nisam izgubio samo vodeći položaj i dobru plaću, već i posao i prijatelje, a sve se to snažno odrazilo na moj privatni život i obitelj.

Kad me vidio, raširio je ruke, zagrlio me i dugo šutio, a zatim tiho rekao: ‘Znao sam da ćeš doći!’ Teško mi je opisati taj zagrljaj. Podsjetio me na zagrljaj mojeg djeda…

S visina na kojima sam mislio da mogu dotaknuti zvijezde i imao osjećaj da mi sve ide od ruke, duboko sam pao i preko noći se doslovno našao na ulici, sam, bez obitelji, s pokojim prijateljem i teško narušenim obiteljskim odnosima. Činilo mi se da su me svi napustili. Bio sam uplašen i pitao se ima li uopće smisla nastaviti. Sve je oko mene bilo potpuno zamršeno. Rođak, koji je primijetio što se događa, jednog me je ponedjeljka odveo u Črni Vrh. Sjećam se da mi se na putu dotamo u glavi odvijala prava noćna mora. Svega sam se bojao. Tamo nas je dočekao svećenik Marijan Arhar. Kad me vidio, raširio je ruke, zagrlio me i dugo šutio, a zatim tiho rekao: ‘Znao sam da ćeš doći!’ Teško mi je opisati taj zagrljaj. Podsjetio me na zagrljaj mojeg djeda. U tom je zagrljaju bilo toliko topline, sigurnosti, a ponajviše olakšanja. Tad sam se prvi put iskreno ispovjedio. I prije sam išao na ispovijed, ali, iskreno rečeno, ponekad bih neke stvari prešutio jer me bilo sram. Sad je sve bilo drukčije. Potpuno novo iskustvo. Bio sam šokiran i preplavljen osjećajima, ali napokon miran…

Obraćenje

Na povratku mi je Marijan rekao da se zaustavim i pomolim u Kartuzijanskom samostanu i, ako budem imao priliku, pozdravim oca O’Briena iz Irske. Tako sam prvi put sreo kartuzijance i zamolio ih da, zajedno s velečasnim Arharom, mole za mene i moju obitelj. Te noći sam, oko dva sata, doživio obraćenje. Razriješili su se okovi i otpali tereti i opet sam normalno disao. (…)“

Dario

Svjedočanstvo iz knjige „Pozovi me. Zapisan u životima mnogih – Marijan Arhar, svećenik i egzorcist“ autorice Helene Reberc.

Knjigu možete nabaviti ovdje.