Osobni razvoj

Sve što imam, tvoje je, Gospodine! // Kako sam mislila da nešto posjedujem, a onda ostala bez ičega

Kako sam mislila da nešto posjedujem, a onda ostala bez ičega

Od svojih obraćenika Bog svakako traži da budu svjedoci. Ali da bi to mogli biti moraju se i sami dati neprestano oblikovati. Nisu moguće stanke na putu, jer obraćenje traje cijeloga života. Ne postoje „mi” i „oni”, već samo ljudi potrebni Boga. Upravo zbog tog razloga čini mi se da je moguće da nekad branimo zakone, a da to Bog uopće u tom trenutku ne traži od nas. Farizeje je Isus znao prozvati zbog toga što opterećuju ljude kada ni sami nisu sposobni izvršiti ono što nameću drugima. To nikako ne znači da je Isus bio „širokih rukava”, pa nam je dopustio i da griješimo, već znači da od svakoga od nas traži da uvijek budemo otvorena srca i da budemo sposobni čuti njegov glas.


Kršćanin ponekad treba svjedočiti a ponekad dopustiti ljubavi da kroz njega progovara

Nakon obraćenja bila sam veoma „gorljiva” i oduševljena istinom i novim spoznajama. Činilo mi se da je to ovisilo o dobrim knjigama i dobrim argumentima na koje sam bila naišla, i da je šteta što na njih nisam naišla i prije. Tako sam poželjela podijeliti nešto od svega pročitanog sa svojim prijateljima koji nisu bili u vjeri, misleći da im na taj način činim uslugu i uopće ne uzimajući u obzir njihovu spremnost za te moje riječi i pronalaske. Neki od njih su se, sasvim očekivano, veoma uvrijedili što sam im, ničim potaknuta (osim vlastitom gorljivošću za koju nisu mogli znati), išla „soliti pamet”. Papa Benedikt XVI. jednom je prilikom rekao da kršćanin ponekad treba svjedočiti a ponekad dopustiti ljubavi da kroz njega progovara, no tad o tome nisam znala ništa.

Mijenjati se stalno, a ne samo drugima govoriti o ‘starim’ iskustvima

Kada su moje tekstove počeli objavljivati u Booku, bila sam nešto sigurnija da ono što pišem neće nikoga uvrijediti do te mjere kao što je uvrijedilo neke od mojih prijatelja. Bila sam slobodna pisati o čemu god sam htjela, jedini je uvjet bio taj da je povezano s kršćanstvom. No jesam li zaista na taj način bila slobodna? Jedan tekst koji sam napisala dao mi je naslutiti da nisam, i da ako zaista želim da u mojim tekstovima ostane ičega od ljepote vječne Riječi koja je mene osvojila, ne mogu pisati o čemu god JA želim, na način kako JA želim, makar mi se i činilo da svjedočim za Isusa. Taj prijelomni trenutak doživjela sam s tekstom „Oplijeni i nas, Isuse!” Sve je počelo citatom C. S. Lewisa, u kojem on kaže kako vjeruje u kršćanstvo kao što vjeruje da je sunce izašlo – ne samo stoga što ga vidi već i zato što njime vidi i sve ostalo. Tako sam htjela pisati o tome kako prije obraćenja nisam vidjela, a nakon obraćenja, eto, valjda, vidim. Odnosno što je to što danas vidim, a prije nisam. Kao da je obraćenje samo jedan prijelaz u istinu nakon kojeg čovjek više ne može biti u zabludi jer je tada sigurno na Isusovoj strani. Htjela sam se osvrnuti i na ono što oni koji vrijeđaju vjeru i vjernike ne vide. Između ostalog spomenula sam i jednog profesora fizike s mog fakulteta u Trstu, gdje sam provela neko vrijeme studija, koji je u jednoj svojoj knjizi o kvantnoj fizici za široku publiku tvrdio da neki ljudi neprimjereno koriste kvantnu fiziku te ju povezuju s različitim istočnjačkim filozofijama, ali da za to ne postoji nikakav stručni temelj. Bio je tu i citat poznatog talijanskog pisca Umberta Eca, koji je kao ateist, u svojim pismima koje je razmijenio s kardinalom Martinijem napisao da nevjernici nemaju nikakva prava vrijeđati vjernike koji pokušavaju širiti istine svoje vjere. Da imaju to pravo jedino u slučaju da vjernici čine nešto nevjernicima što se protivi zakonima njihove zemlje. Danas doživljavam taj svoj pokušaj kao čisto traženje argumenata, iako ne tvrdim da je argumentiranje samo po sebi loše. Ono je nužno, i nakon obraćenja i priprave srca, i osobno sam upravo tim putem uzljubila istinu. Tražila sam argumente, i to dobre! (I našla ih na samom početku obraćenja, pogotovo u teologiji tijela sv. Ivana Pavla II.). Ali kasnije sam doživjela da Bog vjerojatno neće cijelo vrijeme to od nas očekivati, da tražimo i dijelimo argumente, već da najprije njemu na raspolaganje stavimo svoje srce. Kada sam završila pisati tekst, za razliku od prethodnih nekoliko puta, kada bih tekst odmah poslala uredništvu, sada sam osjećala da ga ne mogu poslati. Nešto mi nije „štimalo”. Možda mi se i činilo da je dovoljno „napuhan” čisto ljudski, jer sam između ostalog (slučajno!) bila pronašla one izvore čiji su se citati baš uklapali u ono o čemu sam htjela pisati, ali vjerujem da u svemu nije bilo pravog kvasca! Odlučila sam odustati neko vrijeme od tog teksta. Slušala sam jednu kršćansku pjesmu u kojoj se spominjalo „ime Isus”, i to mi je u pamćenje dozvalo onaj ulomak u kojem se govori o „imenu nad svakim imenom”. Nisam znala cijeli ulomak napamet pa sam ga iz znatiželje išla potražiti. Kada sam počela čitati taj ulomak, shvatila sam da neću poslati onaj tekst uredništvu. Taj je trenutak bio kao kad dignete ubrus sa zdjele s tijestom nakon što ste ga pustili da u njoj odstoji, ali na kraju vidite da se tijesto nije podiglo. Poanta tog ulomka bila je da je Isus dobio ime nad svakim imenom jer se je znao oplijeniti, jer se nije držao jednakim Bogu već je uzeo lik sluge i umro smrću na križu radi spasenja svih ljudi. Taj mi je ulomak snažno progovorio jer je zahtijevao i moju osobnu promjenu, a ne da samo drugima dijelim nekakva svoja već proživljena iskustva, da se „držim jednakom Bogu”. Tako je od cijelog starog teksta ostao samo citat C. S. Lewisa.

Takva iskustva neophodna su kako bismo ostali svjesni da sami ne možemo učiniti ništa. Sve je počelo tako da sam mislila da nešto posjedujem što mogu pokušati ponuditi drugima, a završilo tako da nisam imala gotovo ništa, osim jednog jedinog citata. Još me je Bog naveo da odaberem takav naslov novom tekstu: „Oplijeni i nas, Isuse!”, kojim ga zapravo i molim da mi sve uzme. Od tada i osobno mogu posvjedočiti da naš Bog zaista ima smisla za humor! 🙂

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh