Foto: Korawat photo shoot, Shutterstock

Mnogi se ljudi prepuste bolesti bez pouzdanja u život koji im je Isus Krist namijenio. Jednom su me tako odveli do žene koja je umirala. Ona mi reče: „Imam vjere, ja vjerujem.“ Rekoh joj: „Vi dobro znate da zapravo nemate vjere i da ste na samrti. Vi samo kažete da imate vjere.“ Postoji razlika između prave vjere i onoga što izgovaramo. Uvidio sam da se ta gospođa nalazi pod utjecajem đavla, a s njime nije mogla preživjeti bolest. Budući da mrzim đavla, položio sam ruke na nju vičući: „Izađi, ti đavle smrti. Zapovijedam ti da iziđeš u ime Isusovo.“ Nakon minute molitve ona je pobjedonosno ustala iz postelje. (…)

Ljudi me često pitaju: „Nemaš li ti dar vjere?“

Ljudi me često pitaju: „Nemaš li ti dar vjere?“ Obično im odgovorim da je to važan dar, ali da je za nas još važnije da smo svakoga trenutka još bliže Bogu. Kada danas čitam Riječ Božju, te stvarnosti doživljavam još snažnije nego jučer. Najuzvišenija je i najradosnija istina da živeći u Duhu neprestano rastemo. Život u Duhu nikada nije beživotan i besplodan jer Bog nas uvijek zove na nešto više, a naša vjera raste kako se mijenjaju naše životne okolnosti. Na sljedećem ću vam primjeru pokazati kako se očituje dar vjere.

 Kada smo u Duhu, onda Bog djeluje

Jednoga sam se dana vozio San Franciscom, kada sam na cesti ugledao mladića koji je bio u strašnim grčevima zbog bolova u trbuhu. Povikah: „Pustite me da izađem.“ Otrčao sam do mladića i stavio mu ruke na trbuh u ime Isusovo. Mladić je odjednom poskočio gledajući me u čudu. Istoga je trenutka nestao sav bol. Kada smo u Duhu, onda Bog djeluje po ovome daru na bilo kojem mjestu i u bilo koje vrijeme.

(…)

„Da bismo imali darove, nije dovoljno samo željeti ih…“

Ovdje želim naglasiti jednu važnu stvar. Da bismo imali darove, nije dovoljno samo željeti ih. Duh Božji dijeli ih kako hoće. Bog darove povjerava onima koji su ponizna, ranjena i skrušena srca. Na jednoj je konvenciji sudjelovalo mnogo liječnika i ostalih uglednih ljudi. U jednom se trenutku na skup spustila Božja sila. Jedna skromna djevojčica koja je čekala za stolom otvorila je svoje biće Gospodinu i odmah bijaše ispunjena Duhom Svetim te počeše govoriti drugim jezicima. Okupljeni uglednici istezali su vratove ne bi li vidjeli što se događa govoreći: „Tko je to?“ Nisu mogli vjerovati kada su saznali da je sluškinja primila Duha Božjega. „Zar sluškinja?“ govoraše. Ovo su stvari koje su skrivene od mudrih i umnih, a objavljene malenima. Ponizni ih primaju. Ne možemo vjerovati Bogu i istovremeno častiti jedan drugoga. Osoba koja je krenula za Bogom ne dopušta da mu ljudi ukazuju čast. Bog ljubi čovjeka skrušena duha. Kako to postići? Toliki ljudi žele činiti velike stvari i pritom biti viđeni, ali Bog želi da ta „velika djela“ činimo u skrovitosti. (…)

Iz knjige „Vjera koja raste” autora Smitha Wiggleswortha. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Kupiti ju možete u elektroničkom izdanju ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad