Vjera i znanost

DR. JAČMENICA-JAZBEC

Svaki je gubitak gorko iskustvo, a žalovanje je nešto što si moramo dopustiti Žalost nikoga ne zaobilazi. Ne pita nas za starost, bogatstvo, spol, izobrazbu, rasu ili religiju. Ona ulazi u svačiji život. Evo kako joj trebamo pristupiti

Svaki je gubitak gorko iskustvo, a žalovanje je nešto što si moramo dopustiti

Foto: Shutterstock


 

Hvaljen Isus i Marija. Imam problem. Naime, moja mama od bratove smrti pati od tjeskobe. I mi patimo. Volio bih da joj mogu pomoći, ali ne znam kako. Možete li mi dati savjet?

Čitatelj

 

Odgovor:

Zasigurno se svatko od nas našao u svom životu u nekoj situaciji u kojoj mu se urušio njegov svijet koji je izgrađivao, na koji je bio navikao, koji je bio dio njegove svakodnevice i za koji je želio da traje zauvijek. To je mogao biti trenutak kad smo doživjeli poteškoću zbog vlastite bolesti ili bolesti dragih osoba; čas kad nas je sustigla neka nevolja, nesreća koju nismo mogli spriječiti. Zatim je to mogla biti prijateljeva smrt kojoj se čovjek ne može oduprijeti i sl. U takvim trenucima osjetili smo što znači imati uza se ljude koji nas razumiju, koji su uz nas i s nama, koji žele s nama proživljavati ono teško što nam se događa. Tada živo osjećamo što znači biti bližnji, dobar susjed ili rođak, što znače u našem životu dobri znanci i pravi prijatelji.

Kad nam se svijet sruši

Ipak, kad se smrt dogodi u našoj vlastitoj obitelji, kad iz naše sredine odlazi bliska osoba s kojom smo dugi niz godina dijelili životne poteškoće i radosti, tjeskobe i nade, tada je susret sa smrću daleko bolniji i dublji. To može biti trenutak u kojem nestaje naš svijet koji smo do tada voljeli, u kojem smo se dobro snalazili i u kojem smo toliko toga planirali. No, i u takvom bolnom rušenju našeg svijeta, mi jako dobro osjećamo potporu koju nam daju naši bližnji.

Svaki je gubitak gorko iskustvo: bilo da se radi o gubitku zdravlja, o gubitku orijentacije u životu, o gubitku drage osobe. Liječnici, medicinske sestre, njegovatelji, volonteri, socijalni radnici i svećenici gotovo se svakodnevno susreću sa činjenicom smrti, bilo da liječe, njeguju, dvore, podjeljuju sakramente ili pohađaju i tješe bolesnike. Liječnik bolesnika pripravlja za zadnje dane. Svećenik ga priprema za susret s Vječnim. On potom vjernike sprovodi uz molitve na groblje. Socijalni radnik stalno bdije nad obitelji koja mu je dodijeljena.

Kad nam umre mama ili tata, tada se suočavamo sa činjenicom kako smrt nije samo fizičko umiranje, nečiji odlazak iz naše ljudske sredine. To je pojava praznine koju do tada nismo poznavali. Smrt roditelja je trenutak u kojem odjednom nestaje osoba kojoj smo se obraćali u nesigurnostima, kojoj smo dolazili kada smo rekli da „idemo kući“. To je trenutak kad spoznamo da, unatoč mogućim razlikama, nedostaje osoba s kojom smo o mnogočemu mogli razgovarati, raspravljati, s kojom smo znali biti ozbiljni ili se znali našaliti. To je bila osoba koja nas je uvijek čekala i koja je tvorila naš dom. Smrću takve osobe naš svijet postaje siromašniji i drukčiji. Premda je sve u času smrti drage osobe nestvarno i tužno, nejasno i nesigurno, čovjek se osjeća sigurnije kada su i u takvim okolnostima uz njega prijatelji, znanci, oni koji s njim dijele i teške trenutke.

Kad izgubimo dragu osobu, suočavamo se s do tada nepoznatim osjećajima. Te osjećaje ne razumijemo ni mi sami, a kamoli da ih razumiju naši bližnji.

Žalost dolazi svima

Žalost nikoga ne zaobilazi. Ne pita nas za starost, bogatstvo, spol, izobrazbu, rasu ili religiju. Ona ulazi u svačiji život. Susret s gubitkom bližnjega je uvijek velika prekretnica u životu.

Koji put je o tome lakše govoriti s onim ljudima koji su u istoj situaciji kao i mi. Možda je najbolje o tome govoriti sa stručnim ljudima koji poznaju faze žalovanja i koji nam najbolje mogu pomoći.

Zašto meni?

Kad našu obitelj pohodi smrt, odjednom se nađemo u stanju žalosti, zbunjenosti i nemoći. Često plačemo ili pak uopće nemamo snage za plač. Imamo osjećaj da sadašnjost nije stvarna, da se sve to ne događa nama samima. Počinjemo biti prestrašeni, bijesni i napeti. Ponekad znamo biti i tupi ili osjećati u sebi brze promjene raspoloženja. Imamo strah od nespoznatog te jaki osjećaj izoliranosti i samoće u svojoj boli. Često osjećamo pritisak u prsima i bolove u tijelu, neku trajnu pospanost ili pak nesanicu. Možemo imati gubitak apetita, rjeđe pak pretjeranu glad. Burkaju nam se uspomene te se ni na što ne možemo koncentrirati. Želimo se silom odalečiti od svih ljudi. Istovremeno imamo potrebu za osamljenošću, ali i strah od samoće. Često nas prati osjećaj krivnje.

Guši nas jedno veliko pitanje: „Zašto?“, „Zašto?“, „Zašto???“

Sav taj naš unutarnji nemir i nesnalaženje u času smrti drage osobe zove se žalovanje.

Imati prostora

Žalovanju se mora dati vremena i prostora u našem životu. To nije naš hir, nego je biološka potreba. Kao što postoji biološki određeno vrijeme za menstruaciju, vrijeme za trudnoću, vrijeme da dijete prohoda, da osoba dozrije, tako postoji i biološki potrebno vrijeme za žalovanje. Žalovanje nije, dakle, stvar čovjekove osobne odluke, to je stvar njegove biološke prirode. Zato se taj osjećaj ne smije zatomiti, ne smije ga se prigušiti ili preskočiti. Vrijeme oporavka od smrti bližnjega je vrijeme koje je potrebno da se čovjek vrati u normalu. U principu to traje od šest mjeseci do godine dana. Svrha žalovanja jest da se srodimo s gubitkom i da priberemo snage za novi početak. Svoje žalovanje ugrađujemo u život umrle osobe i tako dopunjujemo njezin život.

Način žalovanja je specifičan za svaku pojedinu osobu. U uspjelom obrascu žalovanja čovjek nauči voljeti dragocjenosti koje, usprkos gubicima i ograničenostima, donosi i sadrži život. U procesu žalosti čovjek shvati da njegova duša treba vremena kako bi se oporavila i prilagodila novim okolnostima.

b/ Ljudi obično o pokojnima govore samo sve najbolje. No, mudro je biti iskren i proraditi sve pokojnikove dobre i loše strane. Na taj način štitimo svoju dušu i vraćamo je realnosti.

c/ Može se dogoditi da se žalujući „okameni“ u svojoj žalosti. Do njega tada ne dopiru riječi njegovih bližnjih, on čak odbija i njihovu blizinu. Takvom je čovjeku hitno potrebna stručna pomoć.

d/ Koji put žalujuća osoba uporno ustraje u predugom žalovanju. Može biti da si na taj način stvara alibi za svakodnevni odlazak na groblje, u crkvu, u samoću… Takvo žalovanje sprječava žalujućeg da radi i da se brine za sebe i za svoje bližnje. Žalovanje postaje isključiv način njegova funkcioniranja.

Takvi oblici ponašanja nisu dobri. Čovjeka u tuzi treba poticati da polako s vremenom dokida proces žalovanja, ali da voljenu osobu zadrži u svom srcu. Prekinuti žalovanje ne znači da više ne volimo dragu osobu. To samo znači da smo spremni urasti dalje u svoj život i slijediti dalje njegove zakonitosti.

Dr. Verica Jačmenica-Jazbec; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh