Foto: Shutterstock

Ja se danas nalazim u istoj situaciji u kakvoj su nekada bili moji roditelji i bez obzira na najbolje namjere, moram priznati da govorim iste sulude stvari svojoj djeci. Samo što su današnja djeca mudrija.

Svojoj sam djeci rekao toliko toga za što bih volio da im nisam rekao, ali ovih pet se najviše sramim.

„Ako odmah ne prestaneš s time, izletjet ću s ceste!“

Za nedavnog izleta rekao sam nešto slično: „Ako ne prekineš, izbacit ću te van iz auta!“

Očigledno, nisam namjerava zbilja izletjeti s ceste, niti izbaciti sina iz auta, i on je to dobro znao. Ali, čovječe, bit u autu s troje djece duže od osam sati može zbilja biti naporno. Nema tih grickalica, videoigara i dječjih pjesmica koje bi pomogle da roditelji ne izgube živce.

„Ne zanima me što ti je dosadno na misi. Isus je umro za tebe i moraš ići na misu!“

Bio sam ministrant od malih nogu i nikada nisam propustio nedjeljnu misu sve dok nisam otišao na studij. Kad sam se opet sabrao i dobio odgovore na pitanja koja su me mučila, obećao sam si da ću svojoj djeci pružiti potrebna objašnjenjaa za sve što mi katolici činimo. Moja će objašnjenja biti jasna, sažeta i sigurno će ih privući vjeri.

Stoga sam, kad su moja djeca odbila ići na misu jer je „misa tako dosadna“, počeo objašnjavati predivne istine o euharistiji, prilagođene četverogodišnjacima. No na kraju ništa od toga nije djelovalo te mi je preostalo samo jedno: „Ne zanima me ako ti je dosadno, ideš na misu i točka!“

Vrijeme će pokazati koliko je to bilo učinkovito. Ali sumnjam da je.

„Ne zadajem pravila zbog pravila, već za tvoje dobro!“

Dok sam bio dijete, bio sam uvjeren da roditelji izmišljaju pravila samo da bi mi pokazali tko je glavni. Moj šestogodišnjak danas misli isto o meni. Neki dan mi je odgovorio na jednostavnu zamolbu: „Ponašate se prema meni kao da sam vaš rob!“

Ali zbilja se ne ponašamo tako. Sasvim je opravdano reći djeci da budu tiho u knjižnici jer ljudi pokušavaju čitati i da ne stavljaju žive piliće na stol na kojem se jede. I pokušavam naći što lakši način da im to objasnim. Ali ne pali.

„Ne možeš ići tako odjeven!“

Koliko puta me je modni trend iz devedesetih doveo do majčine zabrane da izađem iz kuće u onome što sam odjenuo. Obećao sam si da ću dopustiti svojoj djeci da se izraze svojom odjećom kao hoće i da im ništa ne ću braniti.

Da. Ali kao roditelj stalno gnjavim djecu time kako se trebaju odjenuti. I ne dopuštam im da iziđu iz kuće u sandalama s čarapama ili u Spidermanovu kostimu s maskom.

„Pojedi što ti je na tanjuru! Ima siromašne djece koja bi pojela taj špinat!“

Sjećam se kao da je to bilo jučer. Tanjur mi je bi do vrha pun limskog graha, najgoreg graha od svih. Moji su roditelji već otišli od stola, oprali suđe i gledali televiziju u dnevnoj sobi. Htjeli su mi pokazati da ne mogu otići od stola dok ne pojedem povrće.

Trebao mi je cijeli sat. Ta mi se je trauma toliko duboko usjekla da je se dobro sjećam i desetljećima kasnije, a još ni danas mi sv. Ruža Limska nije omiljena. Kao dijete, obećao sam si da će moja djeca sama odlučivati što žele jesti i smjeti preskočiti ono što ne vole.

A sada ima djecu koja ne žele jesti tjesteninu s umakom ili kakve već god prohtjeve imaju. Onda se razljutim i ponudim im samo dvije opcije: jedite ili brišite.

I da, definitivno ih podsjetim da ima milijune gladne djece koje bi rado jela bilo što s umakom. Ili samo umak.

Ne, to što činim nije reakcija na roditeljsku traumu koju sam prišao kao desetogodišnjak. Ali mučim se bez veze. Jednog dana će moja djeca svojoj djeci govoriti. „Zato što ja tako kažem, eto zašto!“

I neće mariti zato. Bit ću djed koji će unucima potajno nuditi sendviče i pokazati im kako mogu baciti limski grah psu a da roditelji ne vide.

Autor: Tommy Tighe (Aleteia.org)

Prijevod: Josip Sinjeri