Duhovnost

SUSRET S MARIJOM Josip Lončar: Tko je vidio Mariju… Isus iz Evanđelja stoljećima je svojom osobnošću snažno privlačio ljude k Ocu. Što se događa danas?

Bog je u punini vremena poslao svoga Sina na svijet. Jedna od Njegovih zadaća bila je privući ljude k Ocu. Postoje ljudi koji nas iz određenih razloga privlače k sebi ili nečemu drugom. Tako postoje vjernici koji nas privlače u Crkvu, a postoje i oni zbog kojih ljudi odlaze iz Crkve. Isusova je zadaća da nas privuče k Ocu. Nitko, naime, ne može doći k Ocu ako ga ne privuče Sin. Otkupljenje samo po sebi čovjeku ne znači mnogo ako se čovjek svojevoljno ne odluči za Boga. Naime, Krist je umro za sve ljude ovoga svijeta, no On od čovjeka traži da vjerom prihvati Njegovu žrtvu kako bi ona bila spasiteljska. U vrijeme Isusova prvog dolaska, prevladavala je slika o Bogu kao strogom sucu koji kažnjava grješnike, a nagrađuje pravednike. Bolesni, siromašni, neplodni, robovi, potlačeni smatrani su prokletima, a bogati, uspješni, zdravi, plodni, te oni na vlasti smatrani su od Boga blagoslovljenima. Postojala je više nego jasna razlika između jednih i drugih.


„Kako bi ispravio tu sliku, Isus se rodio kao siromah, družio se s grješnicima, ozdravljao bolesnike, tješio žalosne…“

Tadašnja se vjerska hijerarhija uzdignula visoko iznad običnog puka stvarajući dojam kako je blagoslovljenija i Bogu mnogo važnija od običnih smrtnika. Mi danas znamo da je to bila kriva slika Boga i kriva slika o samome sebi. Kako bi ispravio tu sliku, Isus se rodio kao siromah, družio se s grješnicima, ozdravljao bolesnike, tješio žalosne, poučavao one koji su ga htjeli slušati. Svojim je životom pokazao Boga koji voli svakog čovjeka jer je svaki čovjek Njegovo ljubljeno dijete. Prošao je zemljom čineći dobro, ozdravljajući svaku bolest i svaku nemoć u narodu, te oslobađajući sve one koje je mučio đavao. Među Njegovim prijateljima bilo je ljudi svih vrsta: siromašnih i bogatih, učenih i neukih, zdravih i bolesnih. On nikada nije odbio nekoga tko mu je s pouzdanjem prišao! (Sâm je tvrdio kako nikad ništa nije učinio bez dopuštenja svog Oca.) Tko je vidio Njega, vidio je Oca. (Isus se u svojem odnosu prema ljudima u potpunosti poistovjećuje s Ocem, i ne daje nikakvu naznaku da će se taj odnos u budućnosti, s Njegove strane, promijeniti.)

Isus je svojom osobnošću, dobrotom, ljubavlju, milosrđem, praštanjem i snagom snažno privlačio ljude k Ocu. Svojim primjerom prenosi Očevu poruku ljubavi prema svakome čovjeku i pokazuje kakav je Otac u svojem odnosu prema ljudima.

Otac šalje svoga Sina da ljudima svojim životom pokaže koliko ih voli i brine za njih. Isus prihvaća svoje poslanje i svom životnom snagom pokazuje konkretnu Očevu ljubav. Isus isto tako ukazuje na Duha Svetoga koji neće ništa svojega govoriti ili sâm od sebe činiti, već će govoriti ono što čuje od Isusa i činiti ono što mu Otac kaže da čini. Isus je svojim nasljedovateljima naredio da nastave činiti sve onako kako je On činio. I oni su nastavili, i to tako dugo dok su imali vjere. Dokle god imamo povjerenja u Boga i dokle god smo sposobni prepoznati poticaje Duha Svetoga, možemo imati vjeru i pokazivati pravo lice Božje. Sâm se Isus zapitao hoće li naći vjere kad ponovno dođe, a apostol Pavao predvidio je da će doći vrijeme kad ljudi više neće imati vjere, te će sliku Božju prilagođavati svojoj nevjeri.

Slika Boga danas

Danas je, nažalost, situacija vrlo slična onoj iz vremena kad je Isus došao prvi put. Slika o Bogu kojeg je Isus pokazao kao milosrdnog Oca uvelike je izblijedila. Zbog raznoraznih razloga, Isus (u svojim nasljedovateljima) više ne prolazi zemljom čineći dobro tako da ozdravlja svaku bolest i nemoć, da izgoni zle duhove, propovijeda Radosnu vijest siromasima i grješnicima. Bog je, naprotiv, u posljednjih nekoliko stoljeća mnogima postao ne samo neprivlačan, nego i odbojan. K Njemu više ne trče mase kako bi se obradovale u Njegovu milosrđu. Razlog tome je ‘teologija manjeg otpora’ koja je od Isusa ‘stvorila’ Boga u mnogočemu upravo suprotna Bogu Isusu iz Evanđelja i koja, za razliku od istinske teologije, ne iziskuje vjeru u Isusa koji u svojim vjernicima i dalje želi živjeti na način na koji je živio u svima onima koji su ga istinski nasljedovali. Naime, većina je kršćana povjerovala kako Isus danas ‘prolazi zemljom’ dajući ljudima svaku vrstu bolesti i nemoći, kako više ne oslobađa od đavla (nemamo egzorciste po biskupijama, a obični se svećenici ne smiju time ni baviti), evanđelje više nije Radosna vijest jer donosi patnju i trpljenje, a Isus više ne dolazi grješnicima i onima koji ne vjeruju (gotovo da i nema evangelizacije). Stoljećima je Riječ Božja bila, na neki način, sakrivana od običnih ljudi jer im Biblija nije bila dostupna na materinjem jeziku. Dijelovi mise nisu se izgovarali na glas kako se Božja riječ u ušima običnog puka ne bi opoganila – kao da je Crkva zaboravila činjenicu kako je On došao propovijedati upravo tom običnom puku. Bog je čovjeku postao toliko neprivlačan da su mnogi otpali od vjere, a većina od onih koji još vjeruju u Boga, čine to zbog straha od pakla, a ne iz ljubavi prema Njemu. Današnji se vjernik boji uspostaviti prisan odnos s neprivlačnim Bogom, te se uglavnom zadovoljava vršenjem zapovijedi, odredbi i propisa. Tako, npr., većina današnjih katolika odlazi na nedjeljnu misu ne iz želje da se susretne s voljenim Bogom, već iz straha da ne sagriješi, jer se neodlazak na misu nedjeljom smatra težim grijehom. Molitva je kod većine vjernika dužnost i obveza koju trebaju izvršiti, a ne životna potreba ili, još više, zadovoljstvo susreta s ljubljenim Bogom. Izgubili smo sliku Boga kao Oca, koju nam je Krist u Evanđeljima objavio, i to je ogromna tragedija današnjice!

Marija

U posljednje vrijeme, Bog nam pokušava pomoći da ispravimo svoju sliku o Njemu. Lurd, Fatima, Guadalupe, Međugorje – sinonim su za Gospina ukazanja. Poput Isusa, Marija dolazi siromašnoj djeci i siromašnim neukim siromasima. Njima objavljuje svoju poruku – Presveto Trojstvo. Oni je mogu čuti i prihvatiti u jednostavnosti srca. Poruka nije samo ono što Marija govori nego, još više, ono što ona jest. Marija govori o potrebi obraćenja, vjere, molitve, pouzdanja u Božje milosrđe, o potrebi promjene srca, o potrebi evangelizacije… No, Marija, također, sa svojim vidiocima uspostavlja odnos Majke prema djeci. Oni u njoj vide i prepoznaju majku koja zna, može i hoće voljeti na način koji je jednostavno nemoguće odbiti. Zavoljeli su je jer su je, jednostavno rečeno, vidjeli onakvom kakva jest – puna brige i ljubavi za njih ali i za sve one koji joj se utječu. Marija je u mjesta svojih ukazanja privukla nepregledna mnoštva ljudi koji su željni upravo te majčinske ljubavi. Ona jednostavno privlači – no ne privlači prvenstveno k sebi, nego k Bogu; po svome Sinu privlači k Ocu. Oni maleni već su davno shvatili – Majka je po ljubavi istoznačna Sinu koji je istoznačan Ocu i Njegovoj ljubavi. Tko je iskusio Marijinu ljubav, taj zna da je ista takva ljubav, ljubav Oca prema nama. Usuđujem se reći: „Tko je vidio Mariju, vidio je i Oca”. Marija je, bolje rečeno, odsjaj Božje ljubavi koji nas privlači da svoja srca bez straha otvorimo Bogu, te da prihvatimo istinitu sliku Boga kao ljubljenog Oca.

„Marija nas svojom slikom Boga privlači k Ocu po Sinu i to snagom Duha Svetoga“

Tako mnogi koji hodočaste na Marijina mjesta ukazanja, preko Marijine majčinske ljubavi, u svojem srcu osjećaju blizinu Božju. Njihov se duh tada podsvjesno i bez straha otvara traženju Boga, te na tim mjestima primjećuju promjenu nutarnjeg stava svoga srca prema molitvi, prema misi, prema sakramentima (posebno ispovijedi), te prema sebi samima. Čovjek kroz nutarnji susret s Marijom jednostavno shvati kako je Bog – Otac koji bezuvjetno ljubi. Marija nas svojom slikom Boga privlači k Ocu po Sinu i to snagom Duha Svetoga. Na taj nas način Isus snažno pripravlja na svoj drugi i konačni dolazak. Na mjestima ukazanja, čovjek u sebi ruši svaku utvrdu racionalizma jer mora priznati da mu se događa neobjašnjivo – susret s osobnim Bogom po Mariji. Marija se vidljivo ukazuje pojedincima, a nevidljivo svakome tko je spreman potražiti je u svojoj molitvi. Milijuni koji se vraćaju i dovode druge da dožive isto, svjedoče ovom iskustvu. U svojim župama možemo od Boga primiti svaku milost koja nam je neophodna za duhovni rast, no, u Marijina svetišta hodočastimo uvijek iznova kako bismo doživjeli radost kršćanstva koja se toliko očituje na onima koji Boga susreću kao Oca. Tako, poput Marije koja je pohitala u gorje da svoju radost začeća podijeli s Elizabetom koja ju je tada jedina u potpunosti mogla shvatiti, i mi hitamo u mjesta Marijinih ukazanja da svoju radost podijelimo s onima koji doživljavaju isto. Zato – TKO JE VIDIO MARIJU, VIDIO JE I OCA!

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh