Foto: Shutterstock
Disciplina neprestanih strelovitih molitava
Kršćanski život nije pitanje osjećajâ, već uvijek novih odluka, posred svih napetosti što nam ih život donosi. Prebivanje (ostajanje) u Kristu zahtijeva odlučivati iz trenutka u trenutak, uvijek iznova, da ćemo živjeti po Njegovoj Riječi i Njegovu primjeru.
Gospodin je još na samome početku stao uspostavljati parametre za moj um i srce: najprije je nastupio zakon Gospodnji – granice što ih nisam smio prelaziti. Potom je Pauli i meni obznanio kako trebamo ispitati svaku misao prije no što je prihvatimo; svaki osjećaj prije no što ga usvojimo (i na taj način oživimo u sebi), kao i svaki čin prije no što ga poduzmemo, i to postavljajući nekoliko nadasve jednostavnih pitanja.
Ukoliko bi se u našemu umu stale oblikovati misli, upitali bismo se: „Bi li Isus razmišljao na ovaj način?“ Ako bi se pojavili osjećaji: „Bi li Isus osjećao to isto?“ Ako se činilo kako imamo poticaj učiniti nešto: „Bi li Isus tako postupio?“ Odgovor je uvijek mogao biti samo jedan: „Ako Isus to ne bi mislio, osjećao, ili pak učinio, onda neću ni ja.“
Time vas ne želimo uputiti na potpuno izbjegavanje svih „negativnih“ osjećaja. I Bog Sâm očituje pravedan gnjev (Ps 7,6) i prezire zlo (Ps 45,7). Govori nam da Ga se trebamo bojati (Ps 76,7) te hvali ispravnu ljubomoru zaštitnički raspoložena supruga (Pj 8,6). Ono što te osjećaje čini dobrima ili pak zlima, jest način na koji se njima služimo.
Kada bismo ista ova pitanja postavili na pozitivan način, odgovor bi glasio: „Postupit ću: misliti, osjećati i djelovati, onako kako bi postupio Isus.“ Ubrzo smo otkrili kako je – pod uvjetom da prebivamo u Isusu – razmjerno lako ne razmišljati, osjećati, činiti – onako kako ni On ne bi. No, bilo je daleko teže postupiti pozitivno. Otkrili smo kako nam daleko češće uspijeva ustegnuti se od pogrešna postupanja, negoli se prisiliti učiniti ono što je obilježeno ljubavlju i sućuti! Disciplina koja se sastoji u nastojanju živjeti na pozitivan način poput Krista, baca nas na koljena i privodi umiranju sebi daleko brže no išta drugo što smo dosad pokušali.
Ovo ću si upisati duboko u srce…
I na ovome vas mjestu potičem da se na trenutak zaustavite i u molitvi obratite Gospodinu neka vam ovo upiše u najdublje predjele uma i srca. „Neću misliti o nečemu o čemu ti ne bi razmišljao, Gospodine Isuse. Neću si dopustiti osjećaje koje Ti sebi ne bi dopustio. Neću činiti ono što Ti ne bi učinio.“
Ukoliko se prvi puta susrećete s molitvama ove vrste, vjerujem kako ćete ubrzo otkriti da su nalik na molitvu za dar strpljenja. Izgovorite molitvu – i čekajte što će potom uslijediti! No, šalu na stranu – te će vas molitve odvesti u pustolovinu, koja će – nadamo se – trajati zauvijek!
Prisilio sam se (v. Mt 11,12) živjeti u skladu s tom disciplinom sve dok takav način postupanja za mene nije postao nešto automatsko. Više ne moram o tome razmišljati, niti se na to podsjećati. Boli me jedino to što se moj „stari čovjek“ i prečesto javlja, a volio bih biti jednako ljubazan i pun ljubavi kao što su mnogi koje srećem. Jedina je razlika u tome da mi sada način „staroga čovjeka“ više „ne prolazi“. Disciplina se automatski uključuje i navodi na pokajanje. Ukoliko je ne poslušam, onda me pak „dohvati“ Duh Sveti – bilo izravno, bilo preko drugih.
Naš nam um prestaje biti neprijateljem onoga trenutka kada ga u Kristu dovedemo pod disciplinu i omogućimo mu dobre putanje po kojima može djelovati. Ukoliko se ne potrudimo kroz molitvu postići takvu disciplinu, nećemo moći pobijediti tjelesnu vladavinu svojih umova. U tom pogledu, kao ni u drugima, nema „instant“ svetosti. Ništa ne može zamijeniti vaša vlastita nastojanja, koliko nas god Gospodin velikodušno obasipao svojom milošću. On je cijenu platio jednom zauvijek. No, u Svojoj je mudrosti svejedno ostavio nešto prostora koji moramo sami osvojiti – s Njime i u Njemu. Upravo je ovo jedno od područja u kojemu On neće učiniti sve za nas, ukoliko se i sami ne potrudimo disciplinom i nastojanjima sa svoje strane.
Brat Lovro molio je perući posuđe, sv. Majka Terezija neprestano je molila…
Neki kršćani nikada ne sazriju. Paula i ja smo primijetili kako su to redovito oni koji odbacuju disciplinu koja iziskuje trajno uključivanje Boga kroz molitvu u svaki čin tijekom dana i trajnu svakodnevnu navadu preispitivanja svakog osjećaja i čina po primjeru Isusovu.
Za mene se riječi Druge poslanice Korinćanima 4,10-11 (biti razapet s Kristom) najdjelotvornije i najčešće ostvaruju po strelovitim molitvama: trenutačno, u tišini, prije reagiranja na ljude i stvari. Ukoliko pogriješim i reagiram prije no što se uspijem preispitati, molitvama neprestano nakon događaja postižem pokajanje i istu takvu smrt uma i srca.
No, neki svjedoče kako nisu u stanju pomoliti se upravo toga trenutka, dok je sporni događaj još u tijeku. Naš je sin Loren inače vrlo predan dušobrižnik, koji unatoč tome priznaje kako mu takve trenutačne molitve ne idu od ruke. Stoga se služi voljom kako bi zaustavio misli, osjećaje, ili pak djela – i prisilio se postupiti na kristolik način. Kasnije, kada za to nađe vremena, kroz molitvu još jednom sve preispita. Bilo kako bilo – na koji god način uspijevali zauzdati svoj um, osjećaje i postupke – ipak ćete morati pronaći trenutak u kojemu ćete svoje tijelo razapeti na Križ, jer će vas u protivnome ono poraziti u vašemu nasljedovanju Krista.
Najvažniji ključ za svrgavanje tjelesnoga uma s prijestolja jest molitva. Brat Lovro molio je perući posuđe. Sveta Majka Terezija, čije su sestre svakodnevno svojim služenjem prisutne diljem svijeta na više stotine mjesta, neprestano je molila – bilo da je ribala podove, ili se pak vozila u vlaku.
Navada molitve – i to ne samo strelovitih molitvica – mora za svakog kršćanina postati normalna poput disanja. Isus prebiva u našim srcima. U Poslanici Hebrejima 7,25 stoji: uvijek živ da se za njih zauzima. Što to, dakle, On čini u našim srcima? Moli! Zagovara za druge! Prebivati u Njemu možemo jedino dopustivši Mu neka u nama živi Svoj život, a to znači: jedini način na koji On može živjeti Svoj život u nama – umjesto nas, za nas – jest ukoliko smo neprestano uključeni u zagovorničku molitvu za druge.
Kao što sportaši vježbaju…
Košarkaši vježbaju „driblanje“ i zaobilaženje sve dok im ono ne postane toliko automatsko te u žaru igre više ne moraju o tome ni razmišljati. Tako mora biti, jer se ponekad na igralištu stvari odvijaju odveć brzo, a da bi stigli razmišljati. Jednako se tako kršćani moraju vježbati u molitvi bez prestanka (1 Sol 5,17), sve dok se više ne moraju podsjećati na to da trebaju moliti, već to stanu činiti automatski.
Može li itko zamisliti da se netko profesionalno bavi košarkom, a da nikada nije proveo dovoljno vremena vježbajući? „Upomoć!“ – vapila bi takva osoba. „Neka me netko nauči kako se ovo čini!“ No, tada bi već bilo prekasno. Tako brzo se to ne dâ naučiti. Jednako tako, ne možemo pobjedonosno živjeti u Kristu, ukoliko se svjesno ne vježbamo u molitvi, prije no što utakmica postane odveć užurbana te bude prekasno.
Molitva izbija loptu iz ruku našega tjelesnoga uma. Sasvim smo sigurno svi mi sreli ljude koji se mole na posve tjelesan način, a to znači, isključivo na temelju vlastitoga uma. No, što se više vježbamo u molitvi, to je tjelesnome umu teže održati svoju vladavinu – osobito kada svoju molitvu udružimo s netom spomenutom disciplinom, a to bi u ovome slučaju značilo: „Neću moliti nešto što Isus ne bi molio, bez obzira na to je li riječ o mislima, osjećajima, ili pak nečemu što Ga molim neka učini.“
Međutim, mnogi su nam kazali: „Ne mogu razmišljati dovoljno brzo da se na licu mjesta pomolim na materinskome jeziku. Ali zato mogu moliti u jezicima, te to i činim.“ Drugim riječima, htjeli su reći kako u sebi mole u jezicima. Sjajno! (…)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
