Donosimo ulomak iz knjige koja je namijenjena samo onima koji zaista žele da im Bog mijenja život, koji su shvatili da je bit vjere stalna promjena u novog čovjeka, koji u krunici zaista, vjerom i iskrenim htijenjem, a ne samo ustima, mole neka im Gospodin umnoži vjeru, učvrsti ufanje i usavrši ljubav

Svrgavanje vladavine tjelesnoga uma započinje onda kada prihvatimo Gospodina Isusa Krista kao svojega osobnoga Gospodina i Spasitelja; kada čitamo Riječ Božju, molimo, prihvaćamo istinu na koju nam ukazuju braća i sestre u Kristu, pomažemo drugima u Duhu Svetomu, odabiremo ispravno razmišljanje u Kristu, i tako dalje. Tada naš tjelesni um uzvraća udarac. Traži sve moguće izlike kako bi se pobunio protiv zdravoga rasuđivanja (Izr 18,1). Nameće naizgled mudre misli, primjedbe i dvojbe, pokušavajući nas uvući u nepotrebno umovanje, mudrovanje te neobuzdane raspre (2 Tim 2,23). „Nije logično u to povjerovati.” „Govoriš besmislice.” „Nema smisla pokušavati pomoći drugima kad si i sâm (sama) u rasulu.” Bilo je koja misao te vrste dovoljna; bilo kakvo naizgledno proturječje što ga jednostavno morate razriješiti, bilo koji osjećaj s kojime morate izaći nakraj. Što je netko inteligentniji, to njegov um domišlja pametnije izlike ove vrste.

Naš um zahtijeva razložnost i dosljednost; zatvoren sustav bez ikakvih neriješenih „repova”, kao i bez proturječjâ. No, njemu zapravo nije ni najmanje stalo do toga je li sve u najboljem redu ili ne. Jedino što on želi jest spriječiti Duha Svetoga u njegovu ustoličenju za vladara našega uma i srca. Tko to nije primijetio kako često najumniji posljednji primaju izljev Duha Svetoga? Ili dar jezikâ?

Duh Sveti potiče, vi izgovarate nekoliko slogova na novome nebeskom jeziku, a koja je reakcija vašega uma? „Prestani s time! Sve si umišljaš!” „Ispadaš budala pred svima!” „To su gluposti!” Ništa više ne pridonosi izmještanju uma i njegovu osramoćenju toliko kao trenutak kada počnemo izgovarati riječi što ih on niti razumije, niti može nadzirati! Naš um stoga želi nastaviti svoju igru, kako se ne bi morao odreći prijestolja s kojega upravlja našim životom.

Stara izreka: „Dijete će biti roditelj čovjeku” znači da naš duh ima zavladati nad našim srcem. Kada Duh Sveti uđe, njegova je namjera upravljati našim duhom. Po našemu duhu kani upravljati našim umom, kako bi nam obuzdavao i usmjeravao strasti. To je Božji plan; njegov poredak našega nutarnjega bića. No, još od ranoga djetinjstva, mi smo svjesni, tjelesni um postavili kao nadzor nad tijelom, kako bi racionalizirao naše želje, zaštitio nam osjećaje, mislio naše misli i planirao nam korake. Naš um uživa u pripisanoj mu važnosti te se ne odriče olako nadzora, niti pak olako pristaje na smrt.

Tjelesni se um služi našim pomanjkanjem pouzdanja u Boga kako bi zadržao svoje prijestolje. Bojimo se da, prepustimo li se, Duh Sveti neće preuzeti nadzor te ćemo završiti u kaosu i samo se dobro osramotiti! (…)

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.