Foto: Shutterstock

Biblija jasno potvrđuje da je jedno od glavnih zadaća nebeskih duhova da izvršavaju Božje naredbe, tj. da ravnaju sudbinama ljudi i narodima neposlušnim volji Božjoj prema nebeskim zapovijedima. Stari zavjet nam govori da su ljudi koji nisu bili poslušni izbačeni iz Edenskog vrta, koji je nadzirao jedan anđeo koji vitla plamtećim mačem. Tumač Sv. pisma Claus Westermann to ovako komentira:

„Svatko bi se ovdje mogao uznemiriti, prestrašiti se: Anđeo naoružan mačem? Anđeli naoružani mačem susreću se i u drugim dijelovima Biblije, u potpuno različitim kontekstima od toga. Biblija se nije bojala anđelima u ruke staviti mač, iako bismo mi radije u njihovim rukama vidjeli kakav glazbeni instrument. Mora da je bilo potrebno da anđeo nosi mač. Ovdje je mač, to jest smrtno oružje, postao plemenit; potreban je da se ne propadne. Nikakva ljudska vlast nema takav plemeniti naslov. U onom dijelu trinaestog poglavlja Poslanice Rimljanima u kojem se govori o ‘vlasti’ onoga koji nosi mač, navodi se da je taj ‘u Božjoj službi’. Anđeli su Božji sluge u pravom smislu te riječi. U cijeloj Bibliji služenje je osobni odnos, odnos između osoba. Ako je ‘vlast’ prekinula svaki odnos s Bogom, ne može se više biti u Božjoj službi.“

Uloga osvetnika

Često imamo nepotpune teološke ideje o anđelima; obično se naglašava njihova uloga čuvara, tj. da su ti nebeski duhovi poslani pomagati onima koji baštine spasenje i zaboravlja se njihova uloga osvetnika, u smislu da im je Bog dao vlast da razdvoje ovce od jaraca, žito od kukolja. U Knjizi postanka (glava 18), Bog je odlučio uništiti gradove Sodomu i Gomoru zbog njihove velike moralne pokvarenosti. Gospodin se je poslužio anđelima da obavijeste Abrahama o odluci da kazni ta dva grada. Abraham, čiji je nećak Lot s obitelji živio među tim grešnim narodom, počeo je moliti Boga da udalji tu pravednu kaznu ako se u Sodomi nađe pedeset pravednika. Bog je odgovorio da, ako nađe pedeset pravednih, neće uništiti grad. Tada Abraham ponovno zamoli da zaustavi uništenje ako pravednih bude samo četrdeset i pet. I u tom je slučaju Bog pristao. Abraham poslije zamoli da se ne izvrši kazna ako ih bude trideset pravednih, kasnije dvadeset i na kraju deset. Bog je pristao da neće kazniti Sodomu ako u gradu nađe deset pravednih, ali budući da u gradu nije bilo toliko dobrih ljudi, Bog je naredio anđelima da izvrše njegovu osudu. Prije izvršenja kazne, dva nepoznata nebeska glasnika posjetila su Sodomu da bi obavijestili Lota i njegovu obitelj da pobjegnu od nadolazećeg bijesa. Mnogi muškarci u gradu, koji su bili homoseksualci, pokušali su fizički zlostaviti anđele, ali anđeli su ih zaslijepili, onemogućivši im tako da daju oduška svojim sramotnim i neprirodnim nagonima.

Vratimo se našoj temi. Onaj koji ovo piše uvijek je mislio i izjavljivao da virus side koji se, posebno na početku proširio među homoseksualcima, možemo smatrati Božjom kaznom onima koji su došli do krajnjih granica izopačenosti. U Prvoj knjizi ljetopisa piše da je, budući da je kralj David teško prekršio božanski zakon, Gospodin poslao kugu od koje je umrlo 70 000 Izraelaca i poslao je anđela da uništi Jeruzalem. Kralj David „vidje Jahvina anđela kako stoji između zemlje i neba držeći u ruci isukan mač koji je podigao na Jeruzalem“ (1 Ljet 21, 16). Kad je kralj zatražio oprost, nebeski mu je duh naredio da podigne žrtvenik na gumnu Jebusejca Ornana. Nakon što je David prinio žrtvu, Bog je naredio anđelu koji je trebao uništiti Jeruzalem: „Dosta je sada! Povuci svoju ruku!“ (2 Sam 24, 16) Najpoznatiji je od svih nebeskih duhova anđeo zatornik, koji je pobio prvorođence u Egiptu da bi natjerao faraona da pusti Izraelce na slobodu (usp. Izl 12, 18 – 30).

„Božji gnjev?!“

U dvadesetak redaka Biblije potvrđuje se da će se Bog poslužiti svojim anđelima da bi izvršio svoje sudove nad onima koji su odbili biti poslušni njegovoj volji i primiti Krista kao Spasitelja i Gospodina. Evanđelje po Mateju vrlo je okrutno u prikazivanju anđela izvršitelja Božje pravedne presude i predstavlja ih kao one koji „pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu“  (Mt 13, 41 – 42). Slika anđela, izvršitelja Božje pravde, prisiljava nas da se suočimo s jednim vidom Božje objave koja se danas ne razumije dovoljno, ne samo kod nevjernika, nego i kod samih vjernika. Mnogo se prigovara biblijskoj poruci Božjeg gnjeva. Naravno, kao što potvrđuje isusovac Carlo Colonna, jedan prigovor „proizlazi iz ljudske oholosti koja ne želi priznati svoju grešnost i pravednu kaznu koju zaslužuju“. „Suočen s realnošću božanskih kazna, umjesto da se pokaje i optuži sam sebe, čovjek se ne optužuje nego optužuje Boga, a sebe opravdava.“ O tome piše sveti Ivan u Otkrivenju: „Ljudi su grizli jezike od muke i hulili Boga nebeskoga zbog muka i čireva, ali se ne obratiše od djela svojih.“ (Otk 16, 10 – 11) Zasigurno je jezik kojim nam Sveto pismo govori o Božjem gnjevu na prvi pogled pomalo potresan, jer se Boga prikazuje da je osjećajno uključen u svoj bijes protiv grešnika. Otac Carlo Colonna ističe: „I riječ ‘gnjev’ i njezine istoznačnice: srdžba, razjarenost, bijes, osveta itd., stvaraju nam problem. Naime u našem jeziku te riječi označuju često nekontrolirane i nerazumne strasti, koje moral s pravom osuđuje. Stoga nam je pak čudno da se upotrebljavaju za opisivanje duševnih stanja Boga u odnosu na grešnike i grijeh.“ Nedvojbeno je da Biblija koristi jezik razumljiv i blizak čovjeku i na taj način želi da shvatimo stvarnost Božjeg suda protiv svijeta grijeha koristeći okrutne izraze, jer su djelotvorniji nego da koristi uglađen, ali apstraktan jezik. (…)