Foto: Shutterstock

Unutarnje (nevidljive) i vanjske (vidljive) stigme

Stigmatizacija je obilježavanje Kristovim ranama u mističnome, nevidljivome ili vanjskome, vidljivom znamenju. Osoba prima na određenim mjestima na tijelu znamenja (rane), koja ukazuju na proživljavanje Kristova trpljenja kako je opisano u evanđeljima. Stigme su skriveno sudjelovanje u Kristovu trpljenju. Primatelja čine sličnima raspetomu Kristu.

Poznajemo unutarnje (nevidljive) i vanjske (vidljive) stigme. Vanjske stigme mistično nadarenih osoba bile su često predmet detaljnih analiza, čije rezultate mistična teologija prikazuje sljedećim značajkama: pojavljuju se kao rane ili brazgotine; slične su ranama koje je Isus Krist imao za svoje muke od Velikog četvrtka do smrti na križu; nastaju bez vanjskoga tjelesnog uzroka, i to na dlanovima, stopalima, na boku, a katkada i na glavi od trnove krune, na ramenima od nošenja križa i na leđima od bičevanja; mogu izgledati i kao izrasline. Stigmatik osjeća na mjestima rana velike bolove čak i onda kada rane ne krvare i samo su ožiljci. Unutarnje su stigme nevidljive rane na istim mjestima i uzrokuju iste bolove, samo što nisu vidljive izvana. (…)

Uzročnik istinskih stigmi jest Bog. Stigme moraju osobu suobličiti Kristovu trpljenju. Moraju nastati u autentičnoj ekstazi, a ne u kakvu drugome duševnom ili duhovnom stanju.

Ako je izvor stigmi čovjek sam, što je slučaj kod duhovno ili duševno poremećenih osoba, ili se umiješa zloduh, tada ne možemo govoriti o pravim stigmama

Teolozi A. Poulain i A. Tanquerey dokazali su na povijesnim primjerima da su svi stigmatici ujedno bili mistici koji su imali ekstaze. Viđenja koja su najčešće imali u životu bila su viđenja trpećeg Spasitelja. Ona su se uklapala u ulogu koju su imali – da sudjeluju u Kristovu trpljenju.

Ako je izvor stigmi čovjek sam, što je slučaj kod duhovno ili duševno poremećenih osoba, ili se umiješa zloduh, tada ne možemo govoriti o pravim stigmama.

Što se tiče definicije stigmi i opisanih značajka, možemo pouzdano ustvrditi da se ta mistična pojava dogodila i kod Magdalene Gornik. O stigmama na Magdaleninu tijelu pisali su svi svećenici koji su Magdalenu osobno poznavali. Magdalena sama nazivala ih je ranama.

U životopisu smo naveli Magdalenine riječi koje su se odnosile na dobivanje stigmi. To se zbilo 1848. godine, kad joj je bilo trinaest godina.

Magdalena je stigme neprestano skrivala. I sama njezina obitelj za njih je doznala puno kasnije. Samo kad bi bila u ekstazi ili je od boli zbog otvaranja rana pala u nesvijest, mogli su njezine stigme vidjeti drugi

Magdalena je imala na svojem tijelu stigme na objema rukama, na objema nogama, na boku, na glavi (rane od trnove krune), na ramenu (rane od nošenja križa), na tijelu (rane od bičevanja). Neke stigme otvarale su joj se svaki tjedan. To su bile rane na rukama, na nogama, na boku i na glavi (rane od trnove krune). Druge su se otvarale i krvarile samo u korizmi, a najviše u Velikom tjednu. To su bile rane od bičevanja, rane od nošenja križa (na ramenu), znojenje krvavim znojem i druge (naprimjer, rane na koljenima, trbuhu i vratu od nošenja željezne pregače s obućom prekrivenom oštrim čavlima), koje je primila pri razmatranju i sudjelovanju u Kristovu trpljenju.

Magdaleni su se rane otvarale u ekstazi, nekada i pola sata prije ekstaze. Svaki petak, nekada i srijedom i subotom, rane su joj se otvorile prije ekstaze. Obično bi se otvorile oko podne i krvarile do tri popodne. Inače je to bilo u velikom tjednu ili za nekih većih crkvenih blagdana.

Magdalena je stigme neprestano skrivala. I sama njezina obitelj za njih je doznala puno kasnije. Samo kad bi bila u ekstazi ili je od boli zbog otvaranja rana pala u nesvijest, mogli su njezine stigme vidjeti drugi. Primijetili su da su joj rane na rukama tako duboke da se kroz njih može vidjeti. To je znao svećenik Jurij Janež, koji o tome kaže: „Njezine rane na rukama vidio sam sam po danu. Iznutra su bile izrasline, koliko sam mogao vidjeti, veličine kraja prsta, a izvana su izgledale kao napeti prištevi.“ (…)

Magdalena je poslije ekstaze o uzroku rekla sljedeće: ‘Vidjela sam Isusovo Srce kako lebdi u zraku. Krvava zraka iz njega pogodila je ranu na mojem boku tako snažno kao da me udarila strijela’ (Lesjak)

Rane koje je na Magdaleninoj glavi prouzročila trnova kruna obnavljale su se i krvarile do kraja njezina života, i to više puta tjedno. To bi se dogodilo uvijek kad bi u viđenju sudjelovala u Spasiteljevu trpljenju i izabrala trnoviti put i trnovu krunu. Nekad je dobila trnovu krunu i za Svete Mise. Odjednom bi joj čelo postalo krvavo, a mlazovi krvi tekli su joj po cijelom obrazu. Pritom je imala strahovite bolove. (…)

Na nogama je Magdalena uvijek nosila čarape. Iako su ljudi više puta izrazili želju da ih izuje, to nije htjela učiniti. Nije željela da ljudi daju oduška svojoj radoznalosti. K tomu ju je preobuvanje čarapa uvijek veoma boljelo, jer bi se potpuno zalijepile za rane.

Ranu na boku nije nikomu pokazala. Župnik Lesjak piše da nije ni svojoj vlastitoj majci dopustila da ih vidi. On se pak htio uvjeriti u tu ranu. Magdalena je ispunila njegovu želju kao izraz pokornosti Crkvi. Magdalena je ranu pokazala sluškinji, u koju je župnik imao povjerenja, što smo već opisali u životopisu. Rana na boku otvorila bi se tako naglo da bi od boli jauknula.

U Velikom tjednu otvorile su joj se sve stigme koje je imala na tijelu

Lesjak piše:

„Subota 13. ožujka 1852. Današnja večernja ekstaza počela je groznim krikom. Sva kuća je odjeknula. Kapelan se tako prestrašio da se morao osvježiti vodom. Nitko nije mogao otkriti pravi razlog za to. Svijećom sam posvijetlio blizu nje i vidio da je ruke naizmjence polagala na desnu stranu. Uto smo svi opazili da joj je desna ruka s unutarnje strane sva krvava. Mislili smo da je u razmatranju Kristova trpljenja vjerojatno osjetila ubod sulicom. Magdalena je poslije ekstaze o uzroku rekla sljedeće: ‘Vidjela sam Isusovo Srce kako lebdi u zraku. Krvava zraka iz njega pogodila je ranu na mojem boku tako snažno kao da me udarila strijela.’ Grozno je trpjela. Krv joj je tako snažno liptala iz rane na boku da su njezina majica, gornja haljina i rubac oko vrata potpuno promočili. Potom se najednom nasmiješila. Dvaput je podignula ruku u zrak, drugi put je nešto poljubila i vratila natrag. Kasnije, kad se osvijestila, rekla je da je iz Marijinih ruku prvo primila zrnce hrane, a drugi put križ da ga poljubi.“

U Velikom tjednu otvorile su joj se sve stigme koje je imala na tijelu. Ljudi su gledali mlazove krvi, koji su Magdaleni curili po čelu, obrazu i rukama. Kad se znojila krvavim znojem, njezinu bi odjeću podbile krvave mrlje. Donja košulja, gornja haljina, rubac oko vrata i čarape bili su potpuno promočeni od krvi koja je tekla iz rana. Posebno ističemo Lesjakovo izvješće o istrazi u kojem spominje da je 5. travnja 1852. doživio da je Magdalena u ekstazi iznojila toliko krvi da je krv potpuno promočila svu njezinu odjeću, i to dva puta – prijepodne i popodne. Magdalena nije znala koji dan i u koliko sati će joj se rane otvoriti i početi krvariti. Obično je petkom očekivala da će se to dogoditi. Rane bi joj se otvorile naglo. Imamo zapisano da ju je, naprimjer, 9. travnja 1852. naglo otvaranje rana veoma iznenadilo, jer nije očekivala da će se otvoriti.

Magdalena je nosila (nevidljive) stigme do kraja života

Magdalena je sedam godina nosila na svojem tijelu stigme na vidljiv način. Na Pepelnicu 1855. godine bilo joj je otkriveno da će joj rane na rukama i nogama uskoro zarasti, a rana na boku da će joj ostati. To se i dogodilo na Veliki petak, 6. travnja 1855., po veliku mističnom trpljenju i snažnu krvarenju iz rana. Rana na boku postala je tako bolna da je Magdalena pri hodu šepala na desnu nogu. Bilo kakav mali trzaj prouzročio joj je velik izljev krvi iz rane i također velike bolove.

Magdalena sama u svojim zapisima vrlo malo govori o stigmama. O njima piše samo u okviru bilježenja nekih ekstaza, ali im posvećuje malo prostora – stavak ili dva. Najčešće piše o veliku trpljenju i bolovima zbog rane na boku. Napisala je i da su krvarenje iz rane na boku vidjeli i drugi.

Magdalena je nosila (nevidljive) stigme do kraja života. (…)

Iz knjige „Magdalena Gornik“ autorice Martine Kraljič. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Magdalena Gornik proglašena je Službenicom Božjom. Krajem 2021. godine Kongregacija za kauze svetaca dala je dopuštenje za pokretanje postupka za proglašenje blaženom Magdalene Gornik.