Foto: Unsplash Cristian S.

Nakon otprilike godinu dana u Stammheimu stigla mi je pošta: optužnica s oko 150 točaka, a s njom i moj branitelj po službenoj dužnosti, gospodin Kofler. Jednom me je posjetio u zatvoru. Razgovor je bio kratak: pitao me imam li mu što reći o optužbama, a ja sam mu odgovorio: „Nevin sam po svim točkama.“ Kofler me skeptično pogledao, ali nije ništa rekao i promrmljao je nešto o spisima koje mora pribaviti.

Općenito mi je sve bilo ravno odavde do Berlina. Prvenstveno nakon što sam u optužnici otkrio da je lik iz gostionice u Ulmu, koji me nervirao zbog neke ženske i kojemu sam zapaprio, umro od zadobivenih ozljeda

Zapravo sam bio nevin po tri ili četiri točke optužnice, a u to sam bio uvjeren jer sam u to vrijeme već bio u Hamburgu ili sam paralelno radio nešto drugo. To je, naravno, bio samo djelomičan alibi, zato nisam ništa rekao. Općenito mi je sve bilo ravno odavde do Berlina. Prvenstveno nakon što sam u optužnici otkrio da je lik iz gostionice u Ulmu, koji me nervirao zbog neke ženske i kojemu sam zapaprio, umro od zadobivenih ozljeda. Umorstvo? Ubojstvo iz nehaja? U svakom slučaju, neću tako brzo odavde.

Više nisam pridodavao nikakvu pozornost nadolazećem sudskom postupku i provodio sam dane čitajući, jedući i u obvezatnim šetnjama po krovu.
Nakon dobrih pola godine stigao je i taj dan: prebacuju me u istražni zatvor

Više nisam pridodavao nikakvu pozornost nadolazećem sudskom postupku i provodio sam dane čitajući, jedući i u obvezatnim šetnjama po krovu.
Nakon dobrih pola godine stigao je i taj dan: prebacuju me u istražni zatvor u Ulmu kombijem iz znane mi ćelije u Crvenom volu. Bilo je to tjedan dana prije suđenja.

Suđenja koje će zapečatiti moju sudbinu.

Ulm, 1977.

Najbolje bi bilo da sam sve priznao. Sjedio sam u nekakvu sobičku, na jednom zidu prozor s rešetkama, na drugome teška željezna vrata, inače je sve bilo golo. Stol me dijelio od branitelja po službenoj dužnosti, ruke su mi bile vezane lisicama i jednim prstenom pričvršćene za taj stol.

„Ako sve priznate, kazna će biti blaža. Mogli biste izaći sa znatnije blažom kaznom nego što to državni odvjetnik sada traži.“

„Najbolje bi bilo da sve priznate, gospodine Buntz“, ponavljao je Kofler. Pogledao me je prodorno, ali sam mu u očima vidio bojažljivost. „Ako sve priznate, kazna će biti blaža. Mogli biste izaći sa znatnije blažom kaznom nego što to državni odvjetnik sada traži.“
„Nevin sam! Pogledajte me!“ ustrajao sam. „Mislite da sam uistinu kadar takvo što učiniti?“ Pogledao sam ga, a moj je pogled govorio: „Zar bi odgovor ikada mogao biti potvrdan?“ Njegov je pogled govorio: „Dijete, mora da se šališ?“ Kofler i ja nećemo nikada na zelenu granu.

Svaki bi se dan ponavljala ista scena, cijeli tjedan. Ja sam ostao pri svome: neću reći ništa

Svaki bi se dan ponavljala ista scena, cijeli tjedan. Ja sam ostao pri svome: neću reći ništa. Nadao sam se da mi mogu dokazati mnogo manje ako šutim. Možda mi neće moći ništa dokazati, pa će me pustiti. Neću ni pisnuti. Ni „a“.
Na dan samog suđenja probudio sam se i pogledao kroz rešetkasti prozor u natmureno nebo.

Nastavak pročitajte u knjizi „Čovjek koji je pušio Bibliju“ autora Wilhelma Buntza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Više o knjizi možete saznati ovdje. Kupiti knjigu možete ovdje.