Foto: Simona Mijoković, Facebook

Svojim svjedočanstvima Simona Mijoković hrabro svjedoči svoju vjeru. Njezine riječi ujedno su i poticaj svima nama da nas – gdje god se nalazimo, u  kojoj god situaciji ili poteškoći – Bog voli. On nas toliko voli da nas čeka da mu zavapimo, potpuno se predamo kako bi nam pomogao. Nema osobe kojoj je lako u životu, ali prepreke su na ovozemaljskom životu tu da nas očvrsnu i pripreme za Nebesa. Uz razne nesreće, tragedije, loša zdravstvena stanja, loša financijska stanja, ono što doživimo, ono što u danom trenutku smatramo najgorim do sada, to je zato da se predamo još više Njemu. Bog nas traži da shvatimo kako nas je On stvorio i da zbog Njega dišemo i, kao što je Simona navela, On je Onaj kojeg i moja duša ljubi.

Uz dozvolu same autorice, prenosimo vam svjedočanstvo Simone Mijoković u cijelosti:

„Biti u svijetu, a ne biti od ovoga svijeta. Hoditi zemljom, a živjeti za Nebo. Tako mi srce ujutro nakon molitve radosno i zahvalno pjeva. Spremam cure za vrtić i upitam muža; „što ti misliš, bih li trebala prestati svjedočiti?” Inače, moj muž svaki moj status/svjedočanstvo blagoslovi. On kaže: „Ne, ma otkuda ti sada to?”, navodi i nastavlja: „Na to se nadovezuje: ‘Dok god postoji i ‘jedna Simona’ koja živi kao što si ti živjela, svjedoči, a to će, ljubček, uvijek biti.’ Nasmije se i ide raditi.

‘Ne svjedoči za abortuse’

Inače, prije nekoliko godina jedna prijateljica mi je rekla: ‘Simona, nemoj nikad svjedočiti za abortuse, razapet će te!’ A moje srce joj odgovori: ‘zar nisu i Isusa razapeli’? Zar nismo i mi Isusa razapeli našim grijesima? Čega da se bojim, ljudi? Ranjenih, zarobljenih? Za njih treba moliti, jer koja li nam plaća ako ćemo moliti samo za one koji nas ljube, koji nam čine dobro. Neka ovo svjedočanstvo, kao i svako uvijek bude na slavu, hvalu, čast Božju.

Jer jedino On dostojan je toga ❤️

Najveća životna rana

Moja najveća životna rana bila je kada je mama ostavila tatu. Imala sam samo 9 godina (3. razred osnovne škole). Inače, kao djetetu govorili su mi da sam bila jako poslušna. Bavila sam se različitim aktivnostima, od baleta, sviranja klavira do igranja košarke. Ali, moja bajka sretnog života završila je kada me mama na neko vrijeme ostavila.

Kasnije je mene i brata uzela iz Zagreba u Sloveniju tako da sam 4. razred osnovne škole išla u Breganu, a 5. počela u Brežicama. U školi sam se uključila u aktivnosti i bila sam odličan đak. Sve do jednog trenutka.  Kada sam počela biti zlostavljana. Tada sam se počela povlačiti u sebe, a onda i do trenutka s 12 godina,  kada me jedan dečko prevario sa ‘šetnjom’ i uzeo moju nevinost. Tada sam postala žena.

Izgubila osjećaj za dobro

Isti tren izgubila sam osjećaj za sve dobro i prestala se baviti sportom. Istog trena počela sam krasti mami cigarete i tražila društvo gdje ću moći sve zaboraviti. Naravno, s kim si, takav si – tako kažu. Pa tako sam i pronašla druge mlade koji su isto sa svojim ranama došli da pronađu mene. Uvijek sam razmišljala kao dijete, ako je mama ostavila tatu, a vjenčali su se, što je uopće taj brak? Pa uopće nije važan. A, kolike su samo rane u mnogoj djeci rastavljenih roditelja. Da samo znate…

A, kolike su samo rane u mnogoj djeci rastavljenih roditelja

Važnost braka za odgajanje djece

Koliko je brak važan za odrastanje djeteta, djece. Kad su se mnoge djevojčice iz mog susjedstva igrale u parku i na njima se odražavala ta nevinost, a meni su moju oduzeli… I dugo sam se borila u srcu s tim. Tražila sam samo ljubav oca i majke. Tražila sam samo da budem voljena, ali uvijek naišla na krive osobe, osobe koje su i same imale rane i tako se knez ovoga svijeta sa svima nama poigrao. A mi naivno vjerovali. Tako sam vjerovala muškarcu kada sam bila srednjoškolka. Imala sam samo 17 godina. Vjerovala sam da želi obitelj sa mnom. I bila sam spremna roditi mu dijete.

Lagao mi i poslao na abortus

Ali, opet sam bila prevarena. Lagao mi i poslao me na abortus. Oprostila sam mu tada jer sam vjerovala da mu je žao. Sve do drugog puta gdje je opet rekao da želi bebu sa mnom. A Bog je i to dopustio. Da opet ostanem trudna. I opet me prevario. Opet me slagao i poslao na abortus. Bila sam samo mlada djevojka koja je u svim svojim lutanjima, ovisnostima, grijesima ipak htjela biti mama.

Bila sam samo mlada djevojka koja je u svim svojim lutanjima, ovisnostima, grijesima ipak htjela biti mama. I koja je silno patila i plakala od tog dana

I koja je silno patila i plakala od tog dana. Ginekolog mi je prepisao kontracepciju i rekao, poradi mog zdravlja, da više nije dobro da se dogodi da dođe do abortusa i neka razgovaram s ‘dečkom’.

Treći abortus

Ali, zamislite tu ludu mladenačku zaljubljenost da sam prestala koristiti kontracepciju jer sam unatoč svemu opet htjela biti mama. I nakon trećeg puta, ni tada nije želio, a ja sam znala kamo mi je ići. U bolnicu. Nisam imala izbor. Nego sam bila prisiljena. Nisam imala ničiju podršku, samo svoje suze koje su oplakivale moje bebice. Nema veće boli od abortusa. To je ubojstvo! To nije pravo na izbor.

Slobodu spoznala na Taboru

Kada sam prvi put bila slobodna? Kada sam došla, 10 godina nakon abortusa, na Tabor. Kada sam prvi put sve ispričala u životnoj svetoj ispovijedi pateru Zvjezdanu. Ali, ni tada rane nisu prestale krvariti. Jer to su žive rane. Ja sam svu mladost provela na tabletama za spavanje. Za smirenje. U ovisnostima.

Jecaj u tišini

Jer taj grijeh me razdirao, budio po noći, uništavao tako jako da me đavao kroz tu ranu odveo u još veće grijehe. Sve ove godine nosila sam u tišini. Oplakivala u tišini. Jecala u tišini. Sve do trenutka kada sam 17. 3. 2021. g. došla na misu za oca Lorenza. Tada mi je prvi put Gospodin u srcu progovorio.

Gospodin mi je rekao da Mu predam ranu i da će  ju On potpuno zacijeliti

Progovorio je da je vrijeme da Mu predam ranu i da će ju On potpuno zacijeliti i proslaviti se kroz nju darujući mi 5. čedo u naručje. Mog Ljubljenog Michaela Lorenza kroz kojeg je izliječio sve moje rane. I svim srcem oprostila sam svima koji su me na bilo koji način duhovno ili fizički povrijedili u mojoj prošlosti. I da bilo koga vidim iz svoje prošlosti, od srca bih mu pružila ruku, zagrlila ga i posvjedočila o ljubavi Božjoj.

Moje trudnoće su čudo Božje

Kako su Božji sudovi drugačiji nego naši ljudski. Toliko puta se moje malo srce uvjerilo u to. Svih ovih 11 i pol godina s Isusom. Moje trudnoće su zaista čudo Božje. Po ljudskom sudu nisam ih zaslužila. Ali, moje srce zna da moj Bog zna da sam ja željela moje bebice iz mladosti koje su ubijene. Moje srce ih je željelo.

Boriti se za one koji imaju svoj identitet djeteta Božjeg

I tako mnoge majke danas, mlade djevojke ucijenjene su, prisiljene, nemaju nikog tko će stati uz njih i njihovo nerođeno dijete. Ali, danas se pred mnogim bolnicama moli! Danas postoje mnoge udruge i pateri koji se bore za vas, majke, i za vaše nerođeno dijete. Postojimo i svi moji koji smo okusili tu tamu zla i grijeha abortusa, ali se i svim srcem pokajali i obećali boriti za Nerođene! Obećali i boriti za one koji nemaju glasa. Obećali boriti se za one koji nisu ‘tvoje tijelo’, nego koji imaju svoje tijelo. Koji imaju svoje srce. Koji imaju svoj DNK! Koji imaju svoj identitet – identitet djeteta Božjeg. Dok god dišem, svjedočit će srce moje Milosrđe i Pravednost Božju.

I dok god dišem, svjedočit će srce moje Milosrđe i Pravednost Božju

Svjedočiti kako samo On naš Svemogući Bog može učiniti sve novo. Dok god dišem, bit ću otvorena životu, unatoč svojim teškim i krvavim trudnoćama. Dok god dišem, borit ću se za ŽIVOT. I dok god dišem, darovat ću i svoj život za život Nerođenog djeteta. Umrijeti sebi, a živjeti za Njega.

Za Njega spremna biti prognana
Za Njega spremna biti odbačena
Za Njega spremna biti oklevetana
Za Njega spremna biti ismijana
Za Njega uvijek opraštati svima do kraja
Za Njega spremna biti raspeta.
Jer nađoh Onog koga ljubi duša moja
i ne pušta Ga. Njegova za sva vremena.
❤️”, navodi.

I kao što nam je sama Simona rekla: „Sve moje je u Njemu! Neka bude na slavu Božju i neka se Sveto Ime Božje vječno proslavlja”.

Izvor: Simona Mijoković, Facebook / preuzeto s dozvolom

Za Book.hr priredila A. P.