Intervju

REPORTAŽA IZ LJUBLJANE: POSJET CENTRU „ŽIVI NA POLNO“

FOTO Upoznajte Mojcu Giacomelli, slovensku karizmatkinju i majku petero djece, koja je život posvetila radu za Božje kraljevstvo

Upoznajte Mojcu Giacomelli, karizmatkinju i majku petero djece, koja je život posvetila radu za Božje kraljevstvo

U samom centru glavnog grada Slovenije, u Ljubljani, nalazi se centar Živi na polno (slov. Živi u punini). Centar je s radom započeo 2013. godine i otada je postao mjestom gdje su mnogi pronašli utjehu, podršku, ali i doživjeli susret s Bogom koji je promijenio njihove živote.


Za osnutak Centra zaslužna je Mojca Giacomelli, karizmatkinja i majka petero djece, koju smo posjetili u Ljubljani i koja nam je ispričala kako je sve započelo:

„Imala sam viziju. Rekla sam: ‘Isuse, ako je to tvoja ideja, da u centru Ljubljane bude jedan prostor otvorenih vrata, gdje će svatko moći doći, bez obzira na starost i vjeru, gdje će biti toplo primljen, dobiti čaj, sok, razgovor ili molitvu – ako to želi.’ Rekla sam: ‘Gle, ti si dovoljno bogat, tebi to dajem i završavam s tim, ja sam to zaboravila.’“

Centar „Živi na polno“ u Ljubljani

Put obraćenja i susret sa živim Bogom

No, prije nego li je započela svoju službu, Mojca je, kako kaže, doživjela susret sa živim Bogom, koji je označio prekretnicu u njezinu životu. Odgojena je u obitelji koja nije živjela vjeru. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja započela je njezina potraga za smislom, pa je tako došla u doticaj s New ageom, numerologijom, astrološkim kartama… Njezin se život počeo mijenjati prije dvadeset i sedam godina, nakon obraćenja njezine majke i sudjelovanja na seminaru p. Tardifa, gdje je doživjela Božji dodir:

„Otišla sam premda me je bilo sram. Išla sam zbog moje majke koja je to željela. Pater Tardif je dobio spoznaju i rekao: ‘Ovdje je nekoliko ljudi koji ne vjeruju Isusu, ali Isus ih voli, vjerujte mi.’ U tom mi je trenutku srce počelo snažno udarati i suze su počele teći. Željela sam se samo negdje sakriti. Poslije se ništa nije dogodilo. Nastavila normalno studirati. Nekoliko  mjeseci kasnije, mama me je ponovo pozvala na molitveni skup, gdje je pater Šef imao predavanje o unutarnjem ozdravljenju. Srce mi je gorjelo i mozak mi je prestao raditi; sve mi se pomiješalo jer nisam znala što se događa. Ali kad sam poslušala što je on sve govorio, otkrila sam istinu.“

Osim p. Tardifa, na njezin je život utjecao i p. Šef, na čijem je seminaru također sudjelovala u Vipavskom križu. Tijekom trajanja toga seminara, potaknuta glasom u svojoj nutrini, otišla je u crkvu gdje je imala viziju Isusa i nje kao bebe koju je primio u naručje i rekao: „Mojca, iako te cijeli svijet ne razumije, ja te volim.“ U tome je trenutku otkrila u kojem smjeru njezin život treba ići. Znala je da želi doći u nebo i da želi biti sveta.

Prihvaćanje kaleža patnje

Mojca i njezin bivši suprug imaju petero djece. Uvijek je molila za sveti brak, svetost svoga supruga, djece, ali i vlastitu svetost. No, Gospodin joj je ponudio kalež patnje koji je iz ljubavi prema Njemu prihvatila:

„Jednom je došla skupina Amerikanaca, koji su nas učili kako moliti molitve za oslobađanje. Tada su i oni, ali i kolege iz Slovenije, molili za mene i opet sam imala viđenje Isusa. Toga je puta stajao ispred mene s kaležom i pitao me prihvaćam li ga. Željela sam vidjeti što je unutra, ali kako sam se sve više propinjala, on je sve više podizao kalež. I nisam mogla vidjeti. U tom sam se trenutku zagledala u njegove oči koje su bile pune ljubavi. I zato sam rekla ‘da’  jer od takvih očiju ne može doći ništa loše. Onda je sve počelo. Najprije sam imala dva spontana pobačaja, što me skroz dotuklo, potom smo se razišli s bliskim prijateljima, a počeo je i ‘rat’ između Denisa i mene. On je moj bivši muž; crkveno smo još vjenčani, ali civilno smo rastavljeni. Molila sam, radila sam pokore, postila, išla na mise, a i drugi su molili. No sve je bivalo lošije.“, prisjeća se Mojca kako je započeo njezin put prema onome na što ju je Gospodin pozvao.

Pet se godina njezina obitelj suočavala s različitim poteškoćama. U jednom je trenutku, priča nam, shvatila da svjetlo nema ništa zajedničko s tamom i tada je počela moliti Isusa, da – ako je to njegova volja, razdvoji njezin i suprugov životni put. Iako se susrela s brojnim poteškoćama, bila je uvjerena da Bog nanovo gradi iz ruševina. Spoznala je da je važnije gledati u svjetlo, nego li u tamu i tako se odlučila biti ona koja će druge usmjeravati prema Svjetlu i pomoći im da izađu iz tame zla u koju su ušli.

Mojca Giacomelli

Duhovne borbe i prijelomni trenutak

Nakon što se razišla sa suprugom, ostala je sama – bez novca i bez posla, ali s unutarnjom sigurnošću da ju Bog poziva u svoju službu i da ju osposobljava za to:

„Bila sam svjesna da moram proći ‘lekciju’ Božje providnosti jer je to važno za moju buduću službu. I to mi je bila teška škola. Zaista teška škola, jer sam imala duhovne napade i borila se s tim. Sve dok nisam preuzela vođenje seminara Glej, luč! (slov. Vidi, svjetlo!). To je bio prijelomni trenutak, kad sam se konačno prestala propitivati jesam li luda, je li to svetost ili ludost, slušam li Svetog Duha ili zlog duha – velika je borba bila u meni.“, prisjeća se Mojca trenutka koji su joj pomogli u duhovnom sazrijevanju.

Jedan od važnijih događaja na putu traženja Božje volje za njezin život susret je s gospođom u Zavodu za zapošljavanje, koja nije bila vjernica, ali joj je izrekla svojevrsno proročanstvo koje je usmjerilo njezin život:

„Tada me pitala: ‘Što vi zaista trebate?’ Odgovorila sam joj: ‘Pa novac’. ‘Ne, ne. Što zaista trebate?’, pitala me je. Na kraju mi je rekla: ‘Zar vi ne vidite da vi već imate posao? Svatko ima svoje mjesto, svatko ima svoj posao. Vaš je posao da u svijet donosite veselje, vjeru, život i Boga. I ako ćete raditi bilo što drugo osim toga, najprije ćete pasti u depresiju, koja će postati sve dubljom i odvest će vas u slijepu ulicu. Vaš je rad dragocjen i zaslužuje veliku plaću. I znate li što vi zaista trebate? Trebate već jednom povjerovati Bogu, svojemu Bogu, da vas nikada neće napustiti.’“ To je bio trenutak u kojem je spoznala da može biti ono tko zaista  jest i da može živjeti od posla koji joj pričinjava radost, upravo zato što je to ono na što ju Gospodin poziva. Premda još uvijek živi od Božje providnosti, vjeruje Bogu koji je njezin „poslodavac“. Stvari se već godinama grade i iako se još nisu „otvorila vrata“, uzda se u Isusa koji zna što joj je potrebno. I, kako nam priča, nema ništa drugo osim unutarnjeg vodstva.

Razgovor s Mojcom Giacomelli

Osnutak centra Živi na polno (slov. Živi u punini)

Nedugo nakon susreta sa spomenutom gospođom iz Zavoda za zapošljavanje, dobila je ponudu da preuzme organizaciju seminara Glej, luč! (slov. Vidi, svjetlo!) Premda u početku nije vjerovala da može preuzeti cjelokupno vodstvo, ipak je pristala. Na jednom od seminara sudjelovala je i gospođa uz čiju je pomoć dobila prostor u centru Ljubljane, gdje je osnovan centar Živi na polno. To je bio tek prvi korak prema ostvarenju vizije koju je imala:

„Kad me je zvala, rekla sam joj da prihvaćam. Postat ću duhovni ratnik. Ok, bez stanarine, ali ni račune nisam mogla plaćati, nisam imala ni suradnike i to je sve trebalo napraviti uz petero djece. Ali imala sam viziju da bi taj centar mogao raditi od devet sati ujutro do 19 sati navečer, svaki dan u tjednu. Za sve sam imala viziju, ali nisam imala sredstava za to. Onda sam rekla: ‘Isuse, što sad? To je tvoja ideja. Molim te, dovedi mi ljude i donesi mi novac.’“ Da je Gospodin čuo njezin vapaj pokazuje činjenica da je Centar danas uređen i opremljen, a u sklopu centra nalazi se i kapelica s Isusom izloženim u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Gospodin joj je na put stavio ljude koji su joj pomogli da ostvari viziju koju je imala i da Centar postane utočištem mnogih koji su trebali molitvu, podršku, prihvaćanje ili samo lijepu riječ.

Centar je otvoren 2013. godine, a ideju je podržao i biskup koji im dao dopuštenje da u kapelici (koja se nalazi u sklopu centra Živi na polno) bude izložen Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Kapelica u centru „Živi na polno“

Seminari za žene i muškarce

Kako je rad Centra napredovao, Mojca je u jednom trenutku dobila ideju da napravi nešto samo za žene, a kasnije se odlučila pokrenuti i seminare za muškarce:

„Susretala sam se sa ženama, katolkinjama, koje većinom nisu bile uređene, jer se nisu usudile lijepo oblačiti i uređivati. I muškarci s kojima sam pričala rekli su mi da bi željeli imati vjernicu za ženu, no one se ne žele urediti. Zato će si radije izabrati ženu koja ne ide u crkvu. Žene su pak govorile da bi željele imati muža vjernika, ali kad se svi oni koji idu u crkvu ne usude biti vođe.“

Zajedno s prijateljicom napravila je program koji se provodi već dvije godine. Shvatila je da je kod žena potrebno probuditi umjetnost stvaranje ljepote, jer, kako kaže, ljepota govori o Bogu, ona poziva u visine, i ako ne živimo ljepotu, zapravo krademo sebe i ono što Bog ima za nas u ovom svijetu. „Bog je taj izvor u tebi koji govori da si lijepa, dragocjena i ljubljena. On je taj junak u tebi koji to govori, neovisno o tome imaš li muškarca kraj sebe“, govori nam Mojca i nastavlja parafrazirajući glumca Willa Smitha, koji je rekao da muškarac ne može usrećiti ženu; lako će ju nasmijati i iznenaditi, ali najdublje čežnje može ispuniti samo Bog. Trenutno se u Veržeju provodi nekoliko seminara za žene, kao što su Slobodna, Ljubljena, Privlačna i Puna života.

Premda prvotno u planu nije imala organizaciju seminara za muškarce, na to se, kako kaže, odlučila zbog njihovog velikog interesa. Kako u slobodno vrijeme voli surfati, sretala je muškarce koji su ju ispitivali za to. Ipak, prijelomni je trenutak bio razgovor s jednom muškom osobom koja joj je posvijestila da treba napraviti seminar, što joj je bila potvrda da je to ono što Bog želi. Prvi takav seminar za muškarce i žene, Na polno 1, održat će se krajem ožujka u Veržeju.

Življenje vjere u obitelji

Kao majka, govori nam Mojca, posložila je prioritete tako da je majčinska uloga bila na prvom mjestu. No, s obzirom da su joj djeca sada već starija, dosta joj je lakše uskladiti sve obaveze. Uspijeva nešto slobodnoga vremena odvojiti i za surfanje, što joj je hobi u kojem uživa. Na pitanje kako živi vjeru u svojoj obitelji, odgovorila nam je:

„Imali smo redovitu obiteljsku molitvu. Za sve smo se molili Bogu. Ali, unatoč tome, sve se raspadalo. To je veliko razočaranje za djecu. Pitaju se postoji li Bog uopće, a ako postoji onda je bezobrazan. Takvoga Boga ne trebam. Moj najstariji sin vodi slavljenički bend, što mu je hobi, a uz to vodi tvrtku s mojim drugim sinom. Drugi i treći sin trenutno su u potpunom ‘buntovništvu’, razočarani u Boga. Jedna se kći moli sa mnom, ali ne želi ići u crkvu jer je ljuta na Boga, a najmlađa kći tek počinje shvaćati svoju osobnu vjeru. Inače, na seminarima svjedočim tome da djeca češće slijede Boga, ako to čini i njihov otac.“

 

Na seminare za žene i muškarce, koji se održavaju u Veržeju, trenutno dolaze samo Slovenci, no vrata su otvorena i zainteresiranima iz drugih zemalja. Više o seminarima možete saznati ovdje.

Gabriela Jurković; Book.hr

Prijevod: Krunoslav Fučkor; Book.hr

  • 653
  •  
  •  
  •  
Na vrh