Intervju

BIJELI FRATAR

Razgovarali smo s fr. Lukom Madunićem, mladim subratom patera Augustyna Pelanowskog: „Imao sam jednog brata i jednu sestru, a sad ih imam na stotine” Fr. Luka Ljudevit Marija Madunić, mladi hrvatski pavlin koji studira Poljskoj, u razgovoru nam je otkrio kada je i kako osjetio redovnički poziv, žali li što nema obitelj, kako je doživio patera Pelanowskog čije knjige prevodi s poljskog, kakvi su ljudi u Poljskoj, imaju li pavlini hobije i još mnogo toga…

Razgovarali smo s fr Lukom Madunićem mladim subratom patera Augustyna Pelanowskog Imao sam jednog brata i jednu sestru a sad ih imam na stotine

„Jedna jedina rečenica je promijenila sve”

Brate Luka, možeš li nam opisati trenutak u kojem si se odlučio za redovnički poziv?


Luka: Da bih vam opisao taj najposebniji trenutak mog života, prvo moram ukratko ispričati kako je do njega uopće došlo.

Kao dijete svake sam godine hodočastio sa svojom obitelji u Međugorje, k našoj Gospi. Tamo sam, moleći se pred kipom Kraljice Mira ispred crkve sv. Jakova, prvi put osjetio taj poziv. Imao sam deset godina i tada to nisam razumio, jer bio sam dijete i razmišljao sam kao dijete, kako piše sveti Pavao. Nekoliko mjeseci poslije tog događaja, na pitanje učiteljice: „Što želiš biti kad odrasteš?” odgovorio sam: „Želim biti svećenik” – ni sâm ne shvaćajući što govorim. Bio je to jako neuobičajen odgovor za dijete moje dobi. Moji školski prijatelji su htjeli biti nogometaši, liječnici, vojnici, piloti…

Do svoje 16. godine, tj. do primanja sakramenta svete potvrde, ministrirao sam u svojoj župnoj crkvi i bio sam uzoran čovjek i vjernik. Nakon krizme postao sam tipični „hrvatski katolik”: jednom godišnje, za Uskrs, išao sam na ispovijed i pričest i to mi je bilo sasvim dovoljno. To je trajalo tri godine, sve do Velikog tjedna 2015. godine, kada se je u mojoj župi održavala duhovna obnova.

Drugog dana te obnove Bog me je dotaknuo i izliječio preko ruku svoga sluge, patera Marka Glogovića, mog velikog prijatelja i uzora. Jedna jedina rečenica je promijenila sve: „Bog te ljubi onakvog kakav jesi”. Taj moj veliki prijatelj, sada i brat pater Marko – jedan drugome smo postali braća jer smo u istom Redu – pozvao me tada u samostan u Sveticama na kratak odmor. Taj se odmor pretvorio u sada već skoro treću godinu redovničkog života.

U Sveticama se dogodio taj ključni trenutak, trenutak u kojem sam bio sâm s Bogom samim, upravo kao naš patrijarh sveti Pavao Prvi Pustinjak. „Solus cum Deo solo”. On i ja. Isus i Njegovo pitanje upućeno meni: „Želiš li Me slijediti?” I moj odgovor: „Da!”. Tako je sve počelo.

Neokatehumenalna Pasha i služenje na njoj kao ceremonijal (trenutak posvete vode za Uskrsno krštenje)
Neokatehumenalna Pasha i služenje na njoj kao ceremonijal (trenutak posvete vode za Uskrsno krštenje)

Tko je najviše utjecao na tvoju odluku?

Luka: Odluka je bila isključivo moja. Nije bilo nikakvih sugestija u prilog mojoj odluci, ali bilo je mnogo sugestija protiv nje, posebno od mojih najbližih, međutim, to je moju odluku samo još osnažilo. Uostalom, mi Imoćani imamo težak karakter: kad se zainatimo, teško nas je okrenuti natrag i vidim da je Bog čak i to upotrijebio u mom životu.

Zašto si se odlučio upravo za red sv. Pavla pustinjaka?

Luka: Na to pitanje ni sâm ne znam odgovor. Bilo bi logičnije da sam otišao u franjevački red, s obzirom na svoja dječačka iskustva u Međugorju, gdje su franjevci, i na to da su u Imotskoj krajini većinom franjevci. Ali čudni su putevi Gospodnji: »„Jer misli vaše nisu moje misli i púti moji nisu vaši púti” – riječ je Jahvina« (Iz 55,8). Bog je htio drugačije, a na neki način i jesam fratar, samo onaj bijeli. Tako su pavline zvali kroz povijest u našem narodu: „bijeli fratri”. Dakle, ne znam zbog čega upravo pavlini, ali znam da nisam pogriješio jer slijedeći Isusa, slijedim i Njegov put i upravo kao i On govorim Ocu: „Evo dolazim vršiti volju Tvoju!” (Heb 10,9a).

Koje su posebnosti vašeg reda?

Luka: Prema Konstitucijama reda imamo četiri glavne karakteristike: njegovanje kontemplacijske molitve u samoći kao i ljubav prema liturgijskoj molitvi; marljiv život u siromaštvu i prakticiranje pokore; posebno štovanje Bogorodice, koje se uglavnom izražava u nasljedovanju Marije u djelu vlastitog posvećenja i u apostolskoj djelatnosti; apostolsku gorljivost u službi Crkve i bližnjih izraženu u propovijedanju Božje riječi, svjedočanstvu života i u podjeli svetih sakramenata, osobito sakramenta pokore. Svaka od karakteristika je važna, ali red je najprepoznatljiviji po pobožnosti prema Mariji. Većina crkava u našem posjedu nosi nazive naše drage Majke, koju nazivamo Kraljicom pavlinskog reda kao i posebnom zaštitnicom Reda. Mi smo njezini sinovi i ratnici, a to pokazujemo kroz požrtvovnu službu u njezinim brojnim svetištima diljem svijeta. U Poljskoj se među župnicima često govori: Ako želite čuti nešto o Mariji, zovite pavlina. To je zato što svaki od moje subraće, sa sigurnošću to tvrdim, ima vrlo prisan odnos s našom Nebeskom Majkom.

Prvi put u habitu kao kandidat za Red

Prvi put u habitu kao kandidat Reda

Život u Poljskoj

Nakon što si pristupio pavlinskom redu, otišao si u Poljsku… Kako si se privikao na život ondje, koje su glavne razlike između Hrvatske i Poljske, između mentaliteta ljudi…?

Luka: Da, nakon pristupanja pavlinskom redu, otišao sam u Poljsku, gdje je središte za formaciju u našemu redu, tj. ondje imamo novicijat i sjemenište. Odlazak mi je jako teško pao, ali opet Bog mi je na taj način dao milost da mogu razumjeti tolike ljude koji napuštaju Hrvatsku. Sada razumijem njihovu tugu i nostalgiju za domovinom. Također, sada mogu vidjeti svijet nekim drugim očima, kroz neku drugu kulturu i mentalitet, što je također veliko bogatstvo. Nakon što sam završio novicijat, postojala je mogućnost da studiram u Italiji, ali odluka generala reda nakon položenih prvih redovničkih zavjeta bila je da ostajem u Poljskoj a ja sam tu odluku poslušno prihvatio.

Na život u Poljskoj sam se jako dobro priviknuo, ali trebalo je vremena za prilagodbu na hranu i klimu, te na jezik, koji braća iz Hrvatske svladaju relativno brzo. Što se tiče religioznosti ili mentaliteta, među nama nema neke veće razlike, ali kod njih primjećujem puno veću odvažnost nego kod naših ljudi. Poljaci su jako gostoljubivi i srdačni ljudi. Moram primijetiti da su oni mnogo brže zaliječili svoje poslijeratne rane nego mi. Također, iskreno se nadam da će i naši političari imati straha pred Bogom kao političari u Poljskoj. Ne stide se svog identiteta niti gesla koji ga izražava: „Bog, čast, domovina!” To je ta odvažnost koju sam već spomenuo.

Mogao sam biti biološki otac jednom djetetu, a ovako ću možda biti duhovan otac stotinama djece

Jesi li kada došao u napast da odustaneš od redovničkog poziva?

Luka: Imao sam mnogo takvih napasti, i znam da će ih biti još mnogo, ali, hvala Bogu, imam svog duhovnika, uz čiju sam pomoć i vodstvo do sada sve prebrodio i iz svega izašao jači. Uostalom, jednom mi je netko rekao: „Ako imaš kušnje, onda znaj da je sve u redu i da ideš dobrim putem. Ako pak kušnji nemaš, onda se zapitaj što loše činiš, jer đavao ne kuša one koji su njegovi”. Kušnje me stoga raduju, zato što me suobličuju s Kristom, koji je bio kušan do samoga kraja.

Hodočašće u Čenstohovu, s prijateljima Kasperom i Beatom

Hodočašće u Čenstohovu, s prijateljima Kasperom i Beatom

Žališ li ikada zbog toga što nemaš obitelj?

Luka: Pa mogu vam reći da se ponekad uhvatim u razmišljanju o takvim stvarima. Nekad, kad gledam sretne mlade obitelji, pokušavam staviti sebe na mjesto oca te obitelji i postavljam si pitanje: „Jesam li to mogao biti ja? Imati obitelj, ženu, djecu? Spasiti se bez samostanskog života?” Da. Mogao sam da sam Bogu odgovorio: „Ne!” umjesto „Da!” Ali tješi me činjenica da je Bog dosljedan svojoj riječi, jer mi je obećao dati stostruko od onoga što sam zbog Njega ostavio: „Reče Isus: Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja – i u budućem vijeku život vječni”. (Mk 10,29-30). I dao mi je sve to. Imao sam jednog brata i jednu sestru, a sad ih imam na stotine. Jednu kuću, a sad stotine. Mogao sam biti biološki otac jednom djetetu, a ovako ću možda biti duhovan otac stotinama djece. Bogu stoga želim javno zahvaliti zbog Njegove dosljednosti.

Pater Pelanowski i ostali pavlini

Kako si doživio patera Pelanowskog? Možeš li nam ispričati neko svoje iskustvo s njim?

Luka: Pater Pelanowski je jako posebna osoba u mom redovničkom životu. Preko njega, tj. preko njegovih knjiga, Bog me je puno puta tješio. Dojmila me se činjenica da je on isti čovjek i u knjigama i u stvarnosti. Stvarna verzija je čak i bolja. Tijekom uskrsnih praznika, kad sam boravio kod subrata Tadije u Wrocławu, u tamošnjem samostanu sv. Ante boravio je pater Pelanowski. Nikad neću zaboraviti njegovu iskrenu radost zbog našeg posjeta. Osjetio sam toliku toplinu i bratsku ljubav kad smo se pozdravljali. Za zajedničkim ručkom razgovarali smo o Bogu, a pater Pelanowski je pomno slušao čak i nas bogoslove kad smo dijelili Riječ kao kruh. Imati takvog čovjeka za subrata istinski je znak Božjeg blagoslova. Moram spomenuti da moja malenkost prevodi neke knjige patera Pelanowskog na hrvatski jezik. To je za mene velika milost i još veća odgovornost, ali gajim nadu da će te knjige ljude podići iz duhovnog dna i pomoći im upravo kao što su pomogle i meni.

Možeš li nam spomenuti još neke pavline, osim patera Glogovića i patera Pelanowskog?

Luka: Od Hrvata bih prije svega spomenuo patera Jurja Domšića, koji je živuća legenda našeg reda i cijelog Karlovca i okolice; zatim patera Ivana Šarića, župnika u sv. Petru u Šumi koji je ujedno i odgovorna osoba za buđenje zvanja u našoj viceprovinciji; onda je tu pater Josip Euzebije Knežević, radostan fratar pun ljubavi prema ljudima ali i životinjama, što može potvrditi i naša samostanska krava Šarenka. Moram spomenuti i časnog brata Jakova Grgića, koji je naš samostanski ‘masterchef’, i koji je odgovoran za mojih pet kilograma viška. Tu su još i braća bogoslovi: brat Jure Josipović, bivša velika atletska nada Hrvatske koja sada trči za Isusa (intervju s Jurom čitajte u jednom od narednih brojeva!); brat Stipan Mihael Dragun, bivši nogometni vratar, koji sada brani na prvoj crti duhovne obrane naroda; brat Dalibor Janković, bivši glazbenik koji sada pjeva i svira za Gospodina; brat Daniel Čović, naš ikonopisac te brat Vinko Vuković, prva udaračka ruka u bendu „Vox Eremi”.

Od Poljaka bih prije svega spomenuo patera Stanislava Turka, bivšeg generala reda, koji gaji veliku ljubav prema nama Hrvatima i prema našoj viceprovinciji, zatim patera Kamila Cihockog, koji za sebe tvrdi da ima hrvatsku dušu i jako čezne za našom domovinom, zatim patera Martina Ciehanowskog, našeg egzorcista, koji je uvijek otvoren za razgovor i druženje i, na kraju, našeg duhovnika, našu ekscelenciju, kako ga od milja zovemo, patera Petra Oleša, koji je najstrpljivija i najmilosrdnija osoba na svijetu.

Rekreacija sa đakonom Pavlom Aji Aji

Rekreacija s đakonom Pavlom Aji Aji

Kako provodiš godišnji odmor u Hrvatskoj?

Luka: Još nisam bio na pravom godišnjem odmoru. Trenutno sam u službi u našem samostanu u Karlovcu. Molimo, radimo, čistimo. Naporno je, ali srcu je lakše kad je u voljenoj zemlji. Uskoro ću ići malo kući, na pravi godišnji, pa ću malo posjetiti rodbinu, družiti se s prijateljima i otići pozdraviti Kraljicu Mira u Međugorje.

Imaju li pavlini hobije? Koji je tvoj?

Luka: Naravno da imaju! Osobno volim nogomet i sport općenito, ali knjige su mi prva ljubav – puno čitam u slobodno vrijeme a u posljednje vrijeme također prevodim s poljskog jezika na hrvatski.

Koja je najbolja knjiga koju si ikada pročitao i zašto?

Luka: Ovo je za mene najteže moguće pitanje. Morat ću podijeliti svoj odgovor na najdražu i najbolju knjigu. Moja najdraža knjiga je „Samo za stotu ovcu” patera Marka Glogovića. To je za mene knjiga uz koju se mogu smijati i plakati, a autora poznajem osobno pa mi to produbljuje doživljaj knjige. Najbolja pak knjiga mi je „Bogoubojstvo Zapada” Zorana Vukmana, jer mi je razjasnila utjecaj filozofije na život i probudila u meni neku vrstu moralne odgovornosti tijekom studiranja i učenja. Iz nje sam naučio da je sve što se misli važno i uvidio činjenicu da veliki mislioci imaju velik utjecaj na društvo.

Inače, prvo mi je u misao došla Biblija, ali ona za mene nije knjiga, već riječ Božja, živa riječ koja me vodi kroz sve nedaće mog života, tako da ju nisam mogao svrstati u kategoriju najboljih knjiga koje sam pročitao jer ju nisam čitao kao ostale knjige.

Ima li nešto za kraj, što biste htjeli poručiti našim čitateljima?

Molim vas, zapamtite: Bog vas ljubi onakve kakvi jeste. On mrzi naš grijeh, ali ljubi nas. Mi smo Njegova ljubljena djeca. „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). To je radosna vijest. Na meni i tebi je, dragi čitatelju, da odgovorimo na tu ljubav, a na nju odgovaramo ljubavlju. Važnost i veličina ljubavi zapisana je u Bibliji: „A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje – ali najveća je među njima ljubav” (1 Kor 13,13)

I na kraju želio bih s vama podijeliti još jedan citat. Sâm nam Bog govori: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34)!

Razgovarala Vedrana Prka; Book.hr

  • 652
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh