Foto: Shutterstock

Dvije važne značajke muškoga celibatarnog svećeništva

Svjestan sam da se mnogi katolici ne slažu s crkvenim razumijevanjem svećeništva. Mnogi mu zamjeraju celibat, ukazujući na razdoblje rane Crkve, kad su mnogi svećenici bili oženjeni. Oni tvrde da je pravilo celibata disciplinsko, a ne dogmatsko, te da se stoga može lako promijeniti. U pravu su. Kad bi papa tako htio, mogao bi ukinuti celibat. Ali zasada nije.

Ostali pak vide odbijanje Crkve da redi žene kao pravno pitanje i kršenje ženskih prava. Oni optužuju Crkvu da je učinila nepravdu ženama uskraćujući im puno sudjelovanje u sakramentnom životu Crkve. Moram reći da nisu u pravu. Iako, moram priznati, da su sa svjetovnog stajališta njihovi argumenti ispravni.

Svrha ovog eseja međutim nije obrana muškoga celibatarnog svećeništva, već pokušaj da se istaknu dvije važne značajke muškoga celibatarnog svećeništva koje se ne mogu zanijekati, a često ostaju nezamijećene i od onih koji se slažu i od onih koji se ne slažu s crkvenim učiteljstvom o svećeništvu.

Različitost muškaraca i žena

Evo prve činjenice: to što je svećeništvo određeno samo za žene, naglašava temeljnu razliku između muškaraca i žena. Jasno, ta razlika je veoma očita. Javni zahodi obilježeni su posebnim znakovima, simbolima i riječima za muškarce i žene. Moj otac ima 88 godina i slijep je, a kad idemo u restauraciju ili trgovinu, uvijek ga otpratim do vrata WC-a i dam mu do znanja koji je muški. Čak i ako je zahod predviđen za oba spola, mislim da je važno da bude označen ikonama obaju spolova, a ne nekakvim hibridom. Zdrav razum nam govori da su muškarci i žene različiti, da je razlika među njima prirodna.

Kad se radi o športu, glazbi ili kazalištu, postoje razlike između muškaraca i žena. Na olimpijskim igrama muškarci i žene imaju svoja vlastita natjecanja – muškarci plivaju u konkurenciji s muškarcima, a žene sa ženama. Začudo, MTV još uvijek ima posebne kategorije za dodjeljivanje godišnjih glazbenih nagrada za muškarce i za žene, pod nazivima „najbolji ženski video“ i „najbolji muški video“. Također se i „Oscar“ i  kazališna nagrda „Tony“ dodjeljuju u muškoj i u ženskoj kategoriji.

I muškarci i žene stvoreni su na Božju sliku i priliku. Oboji su jednaki u dostojanstvu. I jedni druge nadopunjuju. Ali nisu isti

No netko bi mogao reći da, iako je istina da zahodi, olimpijske igre i razne nagrade očituju prirodnu razliku između muškarca i žena, ta razlika ne ograničava neku ulogu za samo jedan spol. To jest, i muškarci i žene idu u WC, skijaju, plivaju, pjevaju i glume, iako to ponekada čine odvojeno. I to je istina. Ali ovdje se radi o nečemu puno dubljem nego što je samo uloga ili činjenje. Puno dublja stvarnost od one što tko čini jest ona što tko jest. Filozofi to nazivaju ontologijom ili biti. To je najdublja i najistinitija stvarnost koje stvari. I istina je da postoji bitna razlika između muškaraca i žena; ne samo po onome što čine, već po onome što jesu.

I muškarci i žene stvoreni su na Božju sliku i priliku. Oboji su jednaki u dostojanstvu. I jedni druge nadopunjuju. Ali nisu isti. Tijelo muškarca samo po sebi nema smisla, kao što ni tijelo žene nema smisla samo po sebi. Muškarac i žena mogu se međusobno tako nadopunjavati da stvore novi život. To nije moguće muškarcu i muškarcu niti ženi i ženi, bez obzira na to koliko se trudili. Postoji stvarna razlika između muškaraca i žena, koja je prirodna i dobra. Samo muškarac može biti otac i samo žena može biti majka. Samo muškarac može biti brat i samo žena može biti sestra. Samo muškarac može biti sin i samo žena može biti kći. Te su razlike neosporne – one su zadane. Priroda je razumna i svaka razumna osoba može razumjeti i shvatiti ljepotu komplementarnosti i razliku između muškaraca i žena.

Muško celibatarno svećeništvo po svojoj prirodi ističe razliku između muškaraca i žena. Najposlije, svećenik je duhovni otac, a samo muškarci mogu biti očevi. Očinski aspekt svećeništva stalan je podsjetnik na spolnu razliku i spolnu komplementarnost, oboje u isto vrijeme. Jer, koliko god bila istina da samo muškarac može biti otac, jednako je istina da muškarac ne može biti otac bez dopune žene, koja je majka. Muško svećeništvo čuva i naglašava tu važnu i prirodnu razliku.

Svećeništvo je znak u seksualiziranu svijetu

Druga zanemarena značajka svećeništva jest da je ono velik podsjetnik da seks sam po sebi ne može nikoga učiniti sretnim. Kamo god se okrenemo, vidimo slike, čujemo pjesme i mirišemo sprejeve koji nas podsjećaju na seks. Čak i zatvorene redovnice imaju osjećaj da živimo u seksualiziranu svijetu. Jasno, seks koji svijet promovira jest prazan, ali svejedno privlačan i primamljiv. Celibat se hrabro opire palomu svijetu kao snažno svjedočanstvo da ima nešto više u životu nego što je tjelesno zadovoljstvo i da je spolni odnos nešto više negoli samo užitak. Svećenik koji živi svoj celibat (kao i redovnik ili laik) postaje proročki znak koji upućuje na dublju i smisleniju stvarnost nego što ju pruža materijalni svijet. U duhu sv. Augustina, možemo reći da nas istinski celibat podsjeća da su naša srca nemirna dok se ne smire u Bogu, bez obzira na to koliko seksa ispunjavali ili se trudili imati.

To ne znači da celibat na neki način obezvređuje ljepotu, snagu i svetost bračne ljubavi. Ali celibat je podsjetnik bračnim parovima da se njihova bračna ljubav uvijek mora slaviti kao sudjelovanje u Božjoj ljubavi te da treba biti znak ljubavi između Krista i Crkve da bi bila potpuno ostvarena. Duboko u sebi, ako su ljudi iskreni, vjerujem da gotovo svi žele vjerovati u Boga i da nas samo on može ispuniti. Ali mislim da je teško vjerovati. Dobar svećenik čini svojim celibatom da se lakše može vjerovati u Boga. Pravi celibatarni svećenik živo je svjedočanstvo Božje vječne ljubavi i stvarnosti neba – on postavlja svijet na višu razinu, podižući njegovu ljestvicu očekivanja, svojom celibatarnom ljubavlju. Ljudi ga promatraju i misle: „On je sretan, a ne živi svoju spolnost. Kao je to moguće?“ Radostan je celibatarni svećenik prorok koji podsjeća svijet da je Bog stvaran i da samo on može zadovoljiti najdublje želje ljudskog srca. On daje živio svjedočanstvo nasuprot praznim obećanjima koja daje pali svijet.

Posve je razumljivo da, ako svećenik iznevjeri svoj celibat, posebno seksualnim grijehom, mediji podivljaju. Dijelom to doživljavam kao neku vrstu komplimenta. Hoću reći da čak i mediji očekuju od svećenika više nego od drugih te ga gledaju kao živa svjedoka Božjeg postojanja i ljubavi

Posve je razumljivo da, ako svećenik iznevjeri svoj celibat, posebno seksualnim grijehom, mediji podivljaju. Dijelom to doživljavam kao neku vrstu komplimenta. Hoću reći da čak i mediji očekuju od svećenika više nego od drugih te ga gledaju kao živa svjedoka Božjeg postojanja i ljubavi. Na čudan i ironičan način čak i mediji razumiju, na misterioznoj razini, ljepotu i snagu celibata. Kao što sam rekao na početku, mnogi se ljudi opiru crkvenomu nauku o celibatarnom svećeništvu, pridržanu isključivo muškarcima. To više nije nikakvo čudo. Ali čudno mi je što su dvije važne značajke svećeništva često neprimijećene – komplementarnost muškaraca i žena te da spolni čin sam po sebi ne može zadovoljiti gladno srce.

U svijetu u kojem ubrzano nestaje spolna različitost, a spolno iskušenje biva sve veće svakog trenutka, muško celibatarno svećeništvo progovara na proročki i oslobađajući način. Nadam se da ga slušamo!

Autor: vlč. Damian Ference (Word on Fire)

Prijevod: Josip Sinjeri

Što je s celibatom? Kako se nositi s vanjskim, ali i unutarnjim preprekama (temperament, uloga…)? Kako prevladati sindrome karijerizma, viktimizma, klerikalizma…?

Ova knjiga neće nikoga ostaviti ravnodušnim, već će sve potaknuti na razmišljanje o svećenicima, ali i zajednicama u koje su poslani na službu.

Knjigu možete nabaviti ovdje.