Foto: Motoki Tonn; Unsplash

Vjera u Boga kao najveće čovjekovo postignuće ima otajstvenu dimenziju i ne može se lako objasniti i opisati.

Nedavno mi se obratio znanac s pitanjem, dapače tvrdnjom, kako je vjera njegova privatna stvar koju ne treba javno iskazivati.

S tom sintagmom neki nazovi vjernici u stvari žele opravdati svoju nevjeru. Njihova je to krinka i isprika bijega od vjere. Tobože, neka svatko samo u svojoj sobi ili u crkvi ispovijeda svoju vjeru. Nju ne treba, pa čak prema nekima, nije niti dopušteno u sekularnom društvu javno iskazivati i svjedočiti.

Tko tako govori o vjeri i vjerovanju pokazuje kako nikad temeljito nije promišljao o toj najvažnijoj vrijednosti svog života. Taj neće živjeti od svoje vjere koja to uistinu i nije jer je ostala, u najbolju ruku, sačuvana samo na razini narodnih običaja, pamćenja nekih molitava i tradicionalnih javnih vjerskih obreda. To je vjera samo „za po doma“.

Ima mirnih dana kada mi se učini, mnogo više nego u onih ostalih, kao da se Isus osmjehuje na me, kao da mi, koračajući neprestano uza me, pomaže i raduje se sa mnom na svakom koraku. Takvi zlatom obilježeni dani velika su moja radost

Ovakvim odavno poznatim iskazom o privatnosti vlastite vjere želi se opravdati ona već prastara parola iz minulih vremena o tobožnjoj slobodi ispovijedanja vjere, u jednoj „slobodnoj“ zemlji koja je toliko brinula o vjerskim osjećajima „širokih narodnih masa“ da je čak te proglase stavila u svoj Ustav, a u svakodnevnom životu trudila se na sve moguće načine gušiti vjeru.

U praksi gotovo neprijateljski stav prema vjeri i religijskoj svijesti, iskazuju i oni pseudo vjernici koji u javnosti samo glume svoju vjersku opredijeljenost. Oni će vam i danas samouvjereno kazati, primjerice i to kako oni nemaju ništa protiv nečije vjere, ali u isto vrijeme reći će i to kako se „za ovim stolom ne križa prije jela“ ili kako raspelu nije mjesto u zatvorenom javnom prostoru.

Znaci takvog lažnog i dvoličnog predstavljanja i glumatanja ponekad idu dotle da upravo takve osobe budu u prvim redovima kad, primjerice treba poći na neko hodočašće ili na kakvu drugu vjersku svečanost, kad treba osuditi one druge koji se „usude“ javno zalagati za život nerođenih, ili kad u crkvi treba zauzeti mjesta uvijek u prvim redovima kako bi ih drugi što bolje vidjeli.

Ima mirnih dana kada mi se učini, mnogo više nego u onih ostalih, kao da se Isus osmjehuje na me, kao da mi, koračajući neprestano uza me, pomaže i raduje se sa mnom na svakom koraku. Takvi zlatom obilježeni dani velika su moja radost, ali i moja velika zahvalnost Gospodinu.

Vjerovati znači predati svoj život Bogu, Isusu, koji je umro za nas grešnike, znači vjerovati da ćemo se jedino tako spasiti, vjerovati da nas Bog voli i svojom milošću nas spašava. Kako je dobro, kako je lijepo, imati takvog oca, prijatelja i pastira!

Vjerovati znači predati svoj život Bogu, Isusu, koji je umro za nas grešnike, znači vjerovati da ćemo se jedino tako spasiti, vjerovati da nas Bog voli i svojom milošću nas spašava. Kako je dobro, kako je lijepo, imati takvog oca, prijatelja i pastira!

Vjera je cjeloživotni duboki zaron u vlastitu dušu, to je sposobnost razgrtanja i prepoznavanja raznih duhovnih naplavina i dosezanje i odabir trajnih vrednota. Ona je velika i istrajna osobna sposobnost razlučivanja i prepoznavanja najvećeg ljudskog postignuća – spoznaja sveukupnosti Božje ljubavi koja prožima sve stvoreno, a to znači spoznaja Boga stvoritelja svijeta i čovjeka, najvećeg dobra s kojim se ništa ne može mjeriti niti usporediti. Sve to na kraju rezultira spoznajom smisla i svrhe čovjekova života i života svih stvorenja. Tada postajemo duhovno snažni i otporni na svakovrsne izazove jer u njima umijemo lako prepoznati i razlučiti što je dobro, a što je zlo, što je laž, a što su prave i trajne vrijednosti. Istovremeno postajemo sve više svjesni kako tu svoju vjersku opredijeljenost trebamo svaki dan sve više produbljivati i potvrđivati, naravno ne samo u svojoj privatnosti već to možemo činiti i javno. Za što bolju i potpuniju vjeru svaki dan se iznova trebamo hrvati sa svim onim što nam naša vjerska nastojanja želi otežati ili čak zabranjivati.

Vjera omogućuje da svijet-prirodu ne promatramo i doživljavamo samo na osjetilnoj razini, vrlo često površno i ravnodušno, nego da posjedujemo duhovne oči kojima vidimo dublje i dalje, preko praga zbilje

Vjera omogućuje da svijet-prirodu ne promatramo i doživljavamo samo na osjetilnoj razini, vrlo često površno i ravnodušno, nego da posjedujemo duhovne oči kojima vidimo dublje i dalje, preko praga zbilje. Tko je spreman i tko umije prekoračiti taj prag, stekao je najveće blago.

Vjera, dakle, jest privatna stvar, u onom smislu kada o našem razumu i našoj slobodnoj volji ovisi hoćemo li je prihvatiti ili ne, ali kad je prihvatimo, ona postaje našom velikom snagom i obvezom koju želimo i možemo javno svjedočiti.

Vjerovati znači truditi se po vjeri živjeti svaki dan, i imati inteligibilnu sposobnost proniknuti u dubine životnih otajstava preko kojih ćemo spoznati Boga kao nositelja i stvaratelja, kad ćemo moći razlučiti ono bitno i odbaciti sav onaj preostali suvišni teret, kad naučimo živjeti u poniznosti do te mjere da spoznamo svog stvaratelja i stvaratelja ovog svijeta. Tada ćemo moći jasno razlučivati zlo od dobra, svjetlo od tame i u svakom čovjeku prepoznat ćemo svoga bližnjeg.

Tko je spreman i tko umije prekoračiti taj prag, stekao je najveće blago

Kad se u svojim vjerskim nastojanjima primaknemo sve više tim uzvišenim ciljevima, riječi na usnama bit će sve vjerodostojniji iskaz i potvrda onih nagnuća koja se nalaze u našem srcu i umu. Bit ćemo tada cjelovita, nerazdijeljena osoba.

Iskustvo i bogatstvo vjere moglo bi se nazvati i pravim trajnim životnim čudom i darom koji preobražava, koji krijepi i daje nam spoznaju sveprisutne Božje milosti, čudom i onda kad sva osjetila šute i ostaju nemoćna, čudom u kojem duh dohvaća najvrjednije i najdublje životne istine od kojih je najveća naš Bog koji je uvijek uz nas. U takvim iskustvima mi smo s Bogom najveći i najsnažniji, ne bojimo se ničega, i ne postoji nikakva sila koja bi nas mogla skršiti i pobijediti i od Boga rastaviti.

Uvijek samo: treba vjerovati!

Vjerovati znači u potpunosti, bez ostatka i bilo kakvih uvjetovanja, pogodbi i izlika, svaki dan, skrušiti se i poniziti pred Bogom, to znači, drugim riječima, imati potpuno povjerenje u Gospodina i u potpunosti mu se podčiniti i povjeriti svojim željama, nadama, prohtjevima, zapravo to znači postajati sve više svet i ne imati nikakvih želja sebičnosti, oholosti i udovoljavanja vlastitim užitcima, znači posjedovati veliku ljubav prema svom bratu bližnjemu, znači predati se u potpunosti u ruke Gospodina.

Često život vjernika nije lagan ni lagodan prema našim ljudskim mjerilima, ali svaki onaj koji ga je takvog izabrao toga je svjestan i dragovoljno ga takvog živi

Vjernik uvijek prvo mjesto prepušta Gospodinu. On zna da u crkvu dolazi pred Gospodina, razgovara s njim u molitvi, povjerava mu se i s poštovanjem se odnosi prema tom posvećenom prostoru. U crkvi mu zato ne treba mobitel i ne boji se da će ostati sam. Čini sve s radošću i lakoćom, ne zato da ga drugi vide, nego da svjedoči i da se sam i s drugima raduje u Gospodinu.

Ljudi koji su postigli takvu milost uz pomoć vlastitog razuma i Duha Svetoga, mogli su polaganjem ruku ozdravljati bolesne kao što je to i Isus činio, ali i njegovi učenici koji su mu vjerovali, vjerovali do smrti, do smrti na križu, i činili čuda kao što ih je činio i Gospodin. Nisu li i neki naši karizmatici i skromni a veliki duhovnici u Hrvatskoj činili isto? Oni su cijelim životom svjedočili svoju vjeru.

Maleni a vjerni i skromni, ponizni misionari, i kad šute, ili kad ih ljudi samo vide – djeluju na ljude, jer zrače svojom vjerom. Oni će, kako Isus kaže, živjeti od svoje vjere.

Kad je Bonaventura Duda šetao sam uz arkade na Mirogoju i potiho izgovarao imena hrvatskih velikana, i kad ste samo od vremena do vremena mogli čuti ono jedva čujno: „Bože, moj, Bože, moj!“ – mogli ste lako povjerovati kako pred sobom gledate i slušate pravog zemaljskog sveca.

Često život vjernika nije lagan ni lagodan prema našim ljudskim mjerilima, ali svaki onaj koji ga je takvog izabrao toga je svjestan i dragovoljno ga takvog živi. Mi obični ljudi vjerojatno nikad ne ćemo biti jurodivi i veliki karizmatici, ali svojim životima u okviru danih mogućnosti možemo i trebamo svjedočiti svoju vjeru i tako biti sveci Gospodinovi već na ovoj zemlji, i posjedovati veliko povjerenje u Gospodina, u okolnostima kad je zgodno i kad nije zgodno, ako treba i na trgovima, i na gozbama i javnim tribinama, i u svim medijima. Uvijek s punom sviješću o svojoj nesavršenosti i grešnosti. Na taj način pokazujemo da nam je stalo do Gospodina i da nam je on uvijek na prvom mjestu.

U mnogim životnim trenutcima osjetio sam veoma snažno da postoji nešto neizmjerno jače i veće od moje volje, od mojih želja i nakana. To je Božja blizina koja me svega obuzima i…

U mnogim životnim trenutcima osjetio sam veoma snažno da postoji nešto neizmjerno jače i veće od moje volje, od mojih želja i nakana. To je Božja blizina koja me svega obuzima i koja je jača od svega što sam htio i mogao činiti, kojoj se bespogovorno i s velikom odlučnošću želim pokoravati, koja me iznutra preobražava i vodi, zbog koje se osjećam sretnim, snažnim i bogatim, lakim kao perce i čuvanim od nekoga koji me neizmjerno voli.

Kad se zateknem u takvim razmišljanjima, svjestan sam da je uvijek Isus uz mene, da me on vodi i uvijek mi nudi samo ono što je najbolje za mene. Zato u njega imam najveće moguće povjerenje, što znači da mu se mogu obratiti kao svom dobrom ocu jer vjerujem da mi uvijek želi samo dobro. Iz toga slijedi i velika i svakodnevna zahvalnost, na svakom mjestu i za sve što znamo i ne znamo, za sve što je učinio i što će činiti za nas, za mene, za sve one koji na taj način postaju maleni kao djeca te mu se u svemu predaju i podčinjavaju.

Vjerujem da nikad nisam sam, čak ni onda kada o tome ne razmišljam, jer sam Gospodinu bespogovorno sve predao u ruke. To je svakodnevno obraćanje našem Ocu, naše obraćenje, naša svakodnevna ispovijed, i dogradnja nepomućene vjere za koju smo u stanju podnijeti i najveće žrtve.

Svaki dan, do posljednjeg dana našeg života.

Vjerujem da nikad nisam sam, čak ni onda kada o tome ne razmišljam, jer

dr. sc. Radovan Kranjčev

Profesor Kranjčev o sebi:

Rodio sam se u Đurđevcu 16. listopada 1934. Seoski sam učitelj, nastavnik, profesor, magistar i doktor znanosti iz područja biologije. U mirovini od 1995. Uz cjeloživotnu zaokupljenost školom i poučavanjem, bavim se i istraživačkom djelatnošću u prirodi svog zavičaja i cijele Hrvatske. Upoznao sam mnoga živa stvorenja, obišao sve značajnije krajobraze Hrvatske i susretao mnogo dobrih ljudi. U posljednjih 50-ak godina napisao sam i objavio više od 2000 članaka-radova i sedam knjiga, s nekoliko tisuća fotografija.

Višegodišnjom suradnjom s Hrvatskom televizijom, kao scenarist i organizator, realizirao sam četrdesetak TV-emisija iz područja prirodoslovlja. Živim u Domu za starije i nemoćne osobe u Koprivnici.

mv; Book.hr

Naša preporuka

Sila odozgor. Kako se u praksi služiti darovima Duha Svetoga koje smo primili po sakramentu krizme 

Tko zna koliko bi ljudi sačuvalo život i izbjeglo mnoštvo nesreća i nepotrebnih problema da su povjerovali kad ih je Bog kroz snove, vizije i proroštva upozoravao na najrazličitije opasnosti. Tko zna koliko bi ljudi iskusilo radost, mir i zadovoljstvo da su poslušali kad ih je Bog kroz snove, vizije ili proroštva usmjeravao, savjetovao, uzdizao i tješio, koliko bi mladih ostalo u crkvi nakon što prime sakrament potvrde, kad bi dobili učinkovitu pouku o njima.

Podržite naš rad