Duhovnost

UMALO UGAŠENA MILOST

Poznati teolog otkriva kako se je u vjernike uvukao strah od osobne molitve „U današnje vrijeme sve više laika odvažno moli u raznim prigodama, ali još nedavno većina je ljudi smatrala da samo svećenici mogu predvoditi molitvu. Spontano moliti za ozdravljenje bilo je izvan pameti za većinu kršćana, a razlog za to star je više od tisuću godina i nalazi se u strogoj razdiobi između klera i laika.“

Foto: Shutterstock


 

Laici su dobili jasnu poruku – nisu pozvani moliti za ozdravljenje

Uvijek je postojao strah u Crkvi da će se jednom, kad se otvore vrata univerzalnomu služenju, pojaviti sve moguće vrste neobičnih apostola i navjestitelja, koji će naučavati čudnovat nauk. „O bezumni Galaćani, tko li vas opčara?“ vikao je apostol Pavao.

Takvi ekscentrični učitelji bivali su često uspješni i začudo je uvijek bilo ljudi nalik Galaćanima koji su ih predano slijedili. Velike potrese u Crkvi izazvala su razna krivovjerja – arijanstvo, doketizam, donatizam, nestorijanizam – što je dovelo do dviju velikih podjela, a onda i do krvoprolića. A te su krvave razmirice vodili učeni teolozi, uključujući i biskupe. Kad su Rimsko Carstvo pregazile barbarske horde, a rimski je poredak zamijenio kaos i anarhija, s neprijateljima pred vratima, politički je sustav morao reagirati i pokušati ponovo uspostaviti nekakav red.

U prvoj Crkvi biskupi bi blagoslivljali ulje kojim bi se pomazivali bolesnici i laici bi ga nosili kućama i međusobno se pomazivali i molili za članove svoje obitelji. Međutim s vremenom je pomazanje postalo isključivo prerogativ svećenika, čije se je pomazanje smatralo sakramentom bolesničkog pomazanja, koji laici nisu mogli dodjeljivati. Čak i u naše vrijeme neki biskupi brane laicima pomazivanje uljem kada mole za bolesnike.

Na taj su način laici dobili jasnu poruku da oni nisu pozvani moliti za ozdravljenje. Svećenici su ti koji imaju taj uzvišen poziv. Oni možda nisu svetci, ali po svećeničkoj službi njihove molitve, posebice sakramenti, imaju poseban učinak.[1] Sa snagom i autoritetom cijele Crkve iza sebe, te molitve imaju puno veću vrijednost nego molitve običnih laika.

Molitva za bolesnike tako je sužena samo na molitve svećenika, koje su bile zapisane i određene u liturgijskim knjigama.

Strah od osobne molitve

Nažalost, kaos tog vremena (početak srednjeg vijeka) i u Crkvi i u državi nužno je zahtijevao da se uvedu pravila, ne samo o osobama koje smiju moliti, već i o riječima koje se mogu izgovoriti, kao i o gestama koje se čine za vrijeme molitve. A ako se služite samo molitvama koje su napisane i ne možete biti spontani, onda molitve postaju veoma općenite i odgovaraju svim prigodama. Tako postaju apstraktne i neosobne.

Taj strah od osobne molitve postojao je sve donedavno. Sreo sam mnoge pobožne kršćane koji se ne usude izreći spontanu molitvu. Sjećam se seminara za ozdravljanje koji sam vodio prije nekoliko godina u Montani za američka urođenička plemena Lakota i Asiniboin. U jednom sam trenutku zamolio bijeloga katoličkog svećenika da moli za pomirenje, i on je to prihvatio. Onda sam zamolio Joea Reda Thundera, poglavicu Lakota da kaže molitvu uime urođenika. On nije nikada prije takvo što učinio, pa je ostao dugo u šutnji. Na kraju je nevoljko izmolio Oče naš. (Kasnije se ohrabrio i postao laički evangelizator koji putuje Montanom i zapadnom Kanadom.)

U današnje vrijeme sve više laika odvažno moli u raznim prigodama, ali još nedavno većina je ljudi smatrala da samo svećenici mogu predvoditi molitvu. Spontano moliti za ozdravljenje bilo je izvan pameti za većinu kršćana, a razlog za to star je više od tisuću godina i nalazi se u strogoj razdiobi između klera i laika.

Jeronim je preveo da će ih molitva spasiti (ne ozdraviti)

Drugi je razlog zašto su se obični ljudi bojali moliti bio taj što je stoljećima jedini službeni prijevod Svetog pisma bio na latinskome, tzv. Vulgata. Kad je sv. Jeronim (o. 342. – 420.) preveo Vulgatu, latinski je bio jezik Rimskog Carstva. No to je ostao jedini službeni prijevod u Katoličkoj crkvi 1500 godina, dok više većina ljudi uopće nije znala latinski.

Sljedeći udarac molitvi za ozdravljenje bio je izraz koji je Jeronim koristio u svojem prijevodu poznata teksta koji govori o ozdravljenju bolesnika u Jakovljevoj poslanici (vidi Jak 5, 14 – 16). Kada Jakov kaže bolesnicima da pozovu starješine Crkve i da oni mole nad njima za ozdravljenje, Jeronim je preveo s grčkoga na latinski da će ih molitva spasiti (ne ozdraviti). Budući da je taj prijevod bio jedini dostupan većini kršćana sve do protestantske reformacije, to je snažno poduprlo uvjerenje da je Božja moć usmjerena na duhovno djelovanje – na dušu – a ne na tijelo i njegove bolesti.

Tomu dodajte činjenicu da su uglavnom samo klerici i redovnici mogli čitati latinski. Ljudi su znali o Bibliji samo ono što su im propovjednici prenijeli u svojim propovijedima. Jedino su redovnici i svećenici imali pristup Svetomu pismu, a i među njima je bilo onih koji nisu znali čitati i pisati. Kad je sv. Dominik (o. 1225.) prvi put pročitao u Matejevu evanđelju kako je Isus izabrao Dvanaestoricu i poslao ih da propovijedaju, bio je duboko dirnut. Osnovao je Red propovjednika na temelju teksta Mt 10.

Klerici su morali postati intelektualni vođe

Nažalost, većina crkvenog života u srednjem vijeku bila je bavljenje reformama samih kršćanskih vođa, klerika i monaha. Nije bio prioritet da ih se potiče na molitvu za ozdravljenje. Klerici su morali postati intelektualni vođe, barem do mjere da mogu propovijedati nepismenim masama.

A trebali su također biti i moralni vođe, uzorni primjeri kršćanskog života. Svejedno je u četvrtom stoljeću sv. Ivan Zlatousti propovijedao da su ulice pakla popločene ćelavim glavama svećenika. Sljedećih tisuću godina bilo je burno razdoblje, kad je moral nametan strogim disciplinom. Sv. Bonifacije (u osmom stoljeću) sazvao je prvu franačku reformsku sinodu, uz podršku cara Karla Velikoga, na kojoj je odlučeno da

ako koji od Božjih slugu … počini puteni grijeh, bit će kažnjen kaznom zatvora na kruhu i vodi. Ako bi se radilo o zaređenom svećeniku, bio bi kažnjen zatvorskom kaznom u trajanju od dvije godine, a prvo će biti bičevan do krvi te kažnjen prema biskupovoj odluci.[2]

Molitva za ozdravljenje postala je bolesničko pomazanje

Na neki način, kad je bolesničko pomazanje uzdignuto na razinu sakramenta, ozdravljanje je dobilo na važnosti i postalo službeno. Ali istovremeno je ozdravljenje postalo manje dostupno nego ikada. Stavilo ga se na visok pijedestal i malo ih ga je moglo dosegnuti.

Već sam rekao da su ljudi prije nosili blagoslovljeno ulje kućama i sami pomazivali bolesnike. To je postalo „sveto ulje“, koje su poslije samo svećenici smjeli koristiti za pomazivanje. Više se nije moglo nositi kućama.

Molitva za iscjeljenje postala je formalna, crkveni obred. I samo su biskup ili prezbiter smjeli izgovoriti tu molitvu nad bolesnikom. Većina laika nije se više usudila moliti za prijatelja ili člana obitelji da ozdravi. (…)

[1] Naziv za to glasi ex opere operato.

[2] Anne L. Barstow: Married Priests and the Reforming Papacy: The Eleventh-Century Debates (New York, 1982.), 35.

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Umalo ugašena milost“ autora Francisa MacNutta. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Najčitanije

Na vrh